Badnja noć

traži dalje ...

»BADNJA NOĆ«, pjesma prvi put objavljena u Savremeniku, 1918, 8, a kao prva pjesma uvrštena je u knjigu Pjesme II (Zagreb 1918). U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969).

Nagomilane je i uglavnom parne rime, s čestim inverzijama kojima se postiže dojam pripjeva i asocira psalmičnost. Pjesma je lirska varijacija na temu biblijskog događaja (rođenje Isusovo) i na njemu utemeljena obreda. Ima zamršenu strukturu, stoje čini jednom od najzagonetnijih pjesama Krležine ratne lirike. Više nego i u jednoj pjesmi Krležina ranoga lirskog opusa, ovdje prevladava svojstvo dramske dinamičnosti, koja pojedinim »scenama« i cijeloj pjesmi daje značaj svojevrsne lirske drame, s gotovo svim prepoznatljivim elementima dramske kompozicije.

Osnovno načelo po kojemu Krleža gradi dramatiku svojega lirskoga govora jest kontrast. Opozicijskim parovima tipa: prošlost-sadašnjost, san-zbilja, laž-istina, tama-svjetlo, svijet djetinjstva-svijet odrasla čovjeka, smrt-život, uzlet-pad itd. K. dosljedno i konzistentno gradi napetost svojega »unutrašnjeg teatra« (Krležina sintagma), uspostavljena u zgusnutoj lirskoj formi koja obiluje naglašeno ekspresionističkim vizualnim i akustičkim slikama.

Dvije uvodne strofe nude konkretnu sliku konfesionalnog blagdana s njegovim osnovnim rekvizitima (božićno drvce) i osnovnim raspoloženjem (»radosni svečari«; usp. motiv dolaska sv. Nikole u Baladi u prvo snježno jutro), da bi odmah zatim lirski subjekt sve proglasio »laži i prevarom« (tipična Krležina »obuzetost tezom i antitezom« - V. Pavletić), odn. obmanom svojega dječjeg davnog doživljaja. Slici iz djetinjstva oponiraju stvarni dojmovi: susret s čudesnim blijedim čovjekom iz kaznionice, odn. sa sijedim mladićem osuđenim na smrt. Slijedi novi »prizor« opijenoga grada (sajma, vašara! - karnevalski doživljaj svijeta kao »života okrenuta naopačke«, M. Bahtin) s bengalskim vatrama, zvonima, povorkama i katedralom te Krležinim paralogičkim Nevidljivim Nekim, koji pokreće cijelu sliku i privodi je paroksizmu. Lirska evokacija djetinjstva s idiličnom, ali sada posve poljuljanom slikom svečanog čina, okončava u osjećaju samoće i praznine, a taj je osjećaj potenciran dvama naglašenim simbolima: razbitom laternom magikom i bijelim polomljenim krilom; djetinjstvo i sve s njim prošlost je, odn. privid, nestala je, dakle, duhovna lakoća i čednost, a time i mogućnost uzleta, pa nastupa udaljavanje od Boga i nemoć njegove realizacije.

Nakon intermeca (Tišina) u fantazmagorijskom dijalogu sa »svetim mrtvim djetetom«, a zapravo u potenciranom monologu, lirski protagonist poentira da je besmislena žrtva betlehemskog kralja »na sveti badnji dan« u atmosferi krčme (»crvenog restorana«). Perspektive božanskoga i ljudskoga, nebeskoga i zemaljskoga antitetički se poništavaju uz osjećaj »bola i očaja i srama«, uz divlje, pijane i reske tonove stvarnosti, koja jednako tragično poništava pjesnikov djetinji doživljaj nekoć idiličnog Badnjaka, kao i djetinjstvo samo.

U pjesmama Badnjak (1928) i Badnje veče nad čađavim gradom (1937) K. će taj svoj osnovni doživljaj donekle pojednostavniti tako što će ga socijalizirati, ali će - utkan u njegovu umj. viziju - biti trajno inspiracijsko žarište iz kojega će izrastati njegovo knjiž. djelo s jedinstvenom umj. vizijom.

Vi. B.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Badnja noć. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 18.4.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/badnja-noc>.