BAKARIĆ, Vladimir

BAKARIĆ, Vladimir, političar (Velika Gorica, 8. III. 1912- Zagreb, 16.1. 1984). Gimnaziju pohađao u Ogulinu i Zagrebu. Pravni fakultet završio 1935. u Zagrebu, gdje 1937. stječe doktorat prava. God. 1936-41. radi u Zagrebu kao sudski i advokatski pripravnik. U lijevom je pokretu od 1932, a od 1933. član je KPJ. God. 1935. bio je sekretar SKOJ-a na Zagrebačkom sveučilištu. Sudjelovao je u uređivanju Izraza (1939-41), Naših novina (1939) i ilegalnog lista KPH Politički vjesnik (1940), odn. Vjesnik radnog naroda (1941, poslije Vjesnik). U NOR-u djeluje kao organizator ustanka te visoki politički i vojni funkcionar. Od listopada 1944. sekretar CK KPH. God. 1945. postaje prvim predsjednikom vlade NRH (odn. predsjednikom IV Sabora NRH); 1953-63. predsjednikom Sabora NRH. U posljeratnom razdoblju također sekretar i predsjednik CK SKH, član IK CK SKJ, član Izvršnog biroa Predsjedništva CK SKJ i Predsjedništva SFRJ. Kao marksistički teoretičar u mnogim je knjigama i raspravama obrađivao probleme ekonomije i društva.

Odnos Krleže i Bakarića bio je kompleksan, obilježen mnogobrojnim kurtoaznim kontaktima, ali i konfliktima uzrokovanima uglavnom Bakarićevim interpretacijama tzv. sukoba na ljevici i Krležine uloge u povijesti lijevog pokreta.

U predratnom »sukobu na ljevici« Bakarić je među Krležinim protivnicima. Prema iskazu M. Đilasa, Bakarić je redigirao 1940. za Književne sveske tekstove pisane protiv Krleže (V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom, str. 243). Neposredno nakon II. svj. rata Bakarić uspostavlja kontakt s Krležom nastojeći ga kao vodeću knjiž. figuru hrvatske ljevice integrirati u izgradnju novoga društvenog sustava. U razgovorima s Čengićem K. spominje svoj odlazak 1945. Bakariću na razgovor; također kaže kako je u poratnim godinama u više navrata intervenirao kod Bakarića da se zaštite intelektualci (M. Kombol, V. Bogdanov i dr.) koji su bili izloženi ideološkim optužbama, ponajviše zbog »držanja« u doba NDH. U 50-im i 60-im godinama njihovo komuniciranje ima uglavnom formalno-kurtoazan karakter, određen posebnim statusom Krleže kao vodećeg pisca, jednog od čelnika JAZU i direktora Leksikografskog zavoda, te Bakarićevom ulogom u vrhu hrvatske i jugoslavenske politike.

Intenzivnije kontakte s Bakarićem K. je imao i 1967. zbog potpisivanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Nakon konzultiranja s J. Brozom-Titom i V. Bakarićem (tada predsjednikom CK SKH) K. je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu SKH, ne povukavši pritom svoj potpis s Deklaracije. U toku 70-ih njihov odnos dobiva krajnje ambivalentna obilježja: Bakarić se obraća Krleži nizom kurtoaznih poruka u raznim prigodama (osobito prilikom rođendana), ali istodobno na raznim mjestima (savjetovanje »Sveučilište i revolucija« 1970. u Zagrebu, govor u Partijskoj školi u Kumrovcu 1978, intervjui u Vjesniku 1976, 1977. i 1978) braneći pozicije Krležinih protivnika i osuđujući ponašanje »krležijanaca«,permanentno iritira Krležu. Revolucionarna je linija KP po Bakariću morala doći u sukob s dijelom lijeve inteligencije jer su to zapravo bili »razočarani ideolozi buržoazije« koji su »smatrali da, ako pristupe radničkoj klasi, oni imaju što da kažu radničkoj klasi. (...). Mi smo, da bismo oslobodili radničku klasu da ode svojim putem, morali doći u sukob s njima«. Nakon jednoga od tih Bakarićevih intervjua (Vjesnik, 30. I. 1978) I. Mandić je ponudio Krleži da da intervju u kojem bi odgovorio Bakariću. Krleža je, međutim, tu ponudu odbio procjenjujući da je sukob između njega i Bakarića ipak spor istomišljenika te da bi javno sučeljavanje bilo kontraproduktivno. Prema Čengiću, K. je vjerojatno zatražio zaštitu od J. Broza. U pismu Krleži u povodu rođendana 7. VII. 1978. Bakarić izrazito afirmativno govori o njegovoj ulozi u našoj kulturi te utjecaju na formiranje naraštaja predratnih intelektualaca: »Ne želim da ove moje riječi shvatite kao prigodnu izjavu. Vaše je djelo u mojoj mladosti imalo na mene presudan utjecaj kao, uostalom, i na generacije naših ljudi«. U prosincu 1980. na proslavi tridesete obljetnice Leksikografskog zavoda, Bakarić je održao govor u kojem je vrlo afirmativno valorizirao Krležin udio u našoj enciklopedistici. Posebno mu odaje priznanje što je imao »smjelosti i širokogrudnosti da okupi oko sebe niz ljudi različitih političkih orijentacija koje ne bi mogao tada da okupi nitko drugi«, a pritom je imao dovoljno »autoriteta i poznavanja stvari, da je mogao ostvariti osnovnu orijentaciju pothvata«.

LIT.: E. Čengić, S Krležom iz dana u dan, I-IV, Zagreb 1985; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I-III, Zagreb 1989; V. Kalezić, Ljevica u sukobu sa Krležom, Beograd 1990; M. Tripalo, Deklaracija o hrvatskom književnom jeziku, Republika, 1992, 7-8.

R.