BALKANSKI RATOVI

BALKANSKI RATOVI, Propadanje Turskog Carstva i nastojanja mladih balkanskih nacionalnih država da se oslobode turske dominacije na području s raznolikim etničkim, kulturnim i konfesionalnim granicama, stvarali su na Balkanu u početku XX. st. stalne izvore sukoba. U listopadu 1908. Austro-Ugarska je anektirala Bosnu i Hercegovinu i izazvala ogorčen otpor Srbije, koja je imala aspiracije na te bivše turske teritorije. Nemirima u Albaniji i ratom s Italijom u Tripolitaniji 1911-12. dolazi do daljnjeg slabljenja Turske i stvaranja Balkanskog saveza između Srbije i Bugarske, a pridružuju im se Grčka i Crna Gora. U listopadu 1912. četiri saveznika objavljuju rat Turskoj (prvi balkanski rat). Do poraza turskih snaga dolazi nakon pobjede bugarske vojske kod Jedrena i srpske vojske kod Kumanova. Na mirovnoj konferenciji u Londonu u svibnju 1913, pod britanskim protektoratom donijeta je odluka o povlačenju Turske na liniju Enos-Midija, te o podjeli osvojenih teritorija između pobjedničkih država Balkanskog pakta. Nezadovoljna razgraničenjem, Bugarska je u lipnju 1913. povela drugi balkanski rat protiv Srbije i Grčke, kojima se pridružuju Rumunjska, Crna Gora i Turska. Bugarska je na svim ratištima doživjela poraz, a presudna srpska pobjeda bila je na Bregalnici. U općoj isprepletenosti interesa zaraćenih strana i europskih velesila, u kolovozu 1913. potpisan je Bukureštanski mir. Srbiji su pripali Vardarska Makedonija, Kosovo, dio Metohije i dio Sandžaka, dok je od zaposjednute Albanije stvorena samostalna država. Takvim mirom bile su razočarane sve zaraćene strane, ponajprije Srbija koja nije postigla svoj osnovni ratni cilj - izlaz na more.

Za romantičarski južnoslavenski orijentiranoga mladoga Krležu, balkanska konflagracija bila je ključni doživljaj mladosti: »Svjesno sam doživio balkanske ratove, a prvi svjetski bio je treći. Doživio sam ih kao ogromni moralni šok ... Ta tri rata su za mene važna, ona su me modelirali kao ličnost« (Njegoševo ime daje nagradi i književni i politički značaj, Pobjeda, 29. IX. 1966). Prema autoriziranim biografijama i vlastitim iskazima, K. je pred prvi i tijekom drugoga balkanskog rata bježao iz vojne akademije Ludovika u Budimpešti u Srbiju s namjerom da se kao dobrovoljac priključi srpskoj vojsci. Na srpskoj strani borilo se u tim ratovima više stotina srpskih i hrvatskih dobrovoljaca iz Austro-Ugarske,no srpske vlasti su u oba slučaja odbile Krležu kao sumnjivoga. Tako se u ljeto 1913. razočaran vratio u Zagreb, isključen iz svih vojnih učilišta. Motiv balkanskih ratova, njihovi ciljevi i ishod trajanja su Krležina preokupacija u kasnijem književnom stvaralaštvu i opredjeljenju. Dok je Kumanovo idealistički uzdigao u simbol borbe malih naroda za oslobođenje i jedinstvo, Bregalnica postaje za Krležu izvor razočaranja u idealne motive te borbe. Razotkriva duboke međusobne antagonizme i različite interese zemalja koje su u tom sukobu sudjelovale, pa zbog toga prestaje vjerovati u ideju o bratskoj suradnji južnoslavenskih naroda. Krležina zaokupljenost balkanskim ratovima prisutna je i u romanu Zastave, koji se dijelom odvija na njihovu fonu, a opširni, minuciozni, generalštapski detaljni i točni opisi bitaka kod Kumanova i na Bregalnici ilustrativno svjedoče o opčinjenosti Krleže tim zbivanjima. U mnogobrojnim varijacijama javlja se ova tema u zbirci političkih eseja Deset krvavih godina, u dnevničkim zabilješkama, a povijesno-politički aspekt balkanskih ratova iznijet je u tekstu O nekim problemima Enciklopedije.

BIBL. M. K.: Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947, Republika, 1953, 12; O nekim problemima Enciklopedije, ibid., 2-3; Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Deset krvavih godina, SDMKZ, sv. 14-15, Zagreb 1957; Illyricum sacrum, Kolo, 1963, 7; Zastave I-V, SDMKO, Sarajevo 1976.

LIT.: S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; Đ. Zebnanović, Kadet Krleža, Zagreb 1987.