Banket u Blitvi

»BANKET U BLITVI«, roman najavljen uz Evropu danas i Knjigu proze u prospektu 1935. kao izdanje Biblioteke aktuelnih knjiga. Iste je godine objavljena samo Evropa danas, a tek je 1938. ponovno najavljen Banket u Blitvi kao »društveni roman u dvije knjige« i »jubilarno izdanje povodom 25. godišnjice književnog rada«, te objavljena obećana Knjiga proze i prva knjiga »romana u tri knjige« Banket u Blitvi (DMK BNP). God. 1939. objavljena je i »knjiga druga«, ponovno s naznakom »romana u tri knjige«. Sve do 1953. nije bilo ponovljenih izdanja, kada je objavljen Banket u Blitvi kao »roman u dvije knjige« koji je »priredio za štampu i korigirao dr. Anđelko Malinar« (SDMKZ, sv. 1). Međutim, u izdanju Nolita iz 1961. to je ponovno »roman u tri knjige«, ali se pojavljuju samo I. i II. knjiga. »Treća knjiga romana« objavljena je tek 1962. u Forumu, u dva prva broja časopisa što ga je K. pokrenuo, te je uvrštena u cjelovito izdanje 1964 (SDMKZ, sv. 1), »sa brojnim izmjenama i dopunama što ih je autor izvršio u decembru 1962 i januaru 1963«.

Roman Banket u Blitvi nastajao je između 1935. i 1964, »zamišljen u vrijeme prepada na Etiopiju, španjolske revolucije i Münchena (1935-38-39)« s »aluzijom na jugoslavenske rojalističke prilike« (Prilog Forumu, 1962, 1), ali i na pojave totalitarizma u nizu država ne samo »istočno od linije Danzig-Trst« pa je moguće da je prva zamisao Banketa u Blitvi nastala u Poljskoj maršala Piłsudskog 1932 (Vaupotić 1974; Malić 1974). Objavljivanje i dovršavanje romana prekinuo je očito II. svj. rat, ali su odluku o kompletiranju romana mogle izazvati pojave poststaljinističkoga totalitarizma na istoku Evrope, pa i na zapadu (ustrajnost Salazarove diktature u Portugalu i protestno pismo pjesnika Galvaoa, podudarno s pismom Nielsena Barutanskome, na koje je Krležu upozorio E. Šinko 1961) pa i osobno iskustvo »približavanja vlasti« (Lasić 1982; upravo u veljači 1962. K. putuje u Titovoj pratnji u Egipat i Sudan). Novi su oblici totalitarizma u mnogim značajkama, posebno u odnosu vlasti i humanističke inteligencije ili umjetnika (npr. položaj Iwaszkiewicza u Poljskoj, Kadarea u Albaniji, Nazora, Augustinčića ili samoga Krleže u Hrvatskoj), reproducirali već viđene odnose unutar diktatura 30-ih godina.

Banket u Blitvi karakterizira autor kao melankolično instrumentiranu varijaciju na političku temu, »simboličnu viziju evropske političke stvarnosti« i »pokušaj političkog pamfleta« u kojemu se »pojave političke, moralne i estetske tiranije« podižu do »simbola«, a likovi romana »prikazani su kao idejne formule pojedinih političkih, moralno-intelektualnih programa i pogleda na svijet« (Prilog Forumu). Iz kasnije perspektive roman gubi značajke referencijalnosti »političkog pamfleta«; aluzije na suvremenost 1932-39, koje su u vrijeme izlaska prvih dviju knjiga bile prepoznatljive, širile su svoj semantički opseg pa je roman zapravo nadvisio piščevu namjeru i smjestio se u niz Krležinih romana u koji ulaze Na rubu pameti i Zastave kojih prvo objavljivanje prati dovršavanje Banketa u Blitvi. Zastave se razlikuju od druga dva romana po tome što je Krležin theatrum mundi, proširen s realnoga sjevernohrvatskog, ali također metonimičnog, prostora u Na rubu pameti na imaginarni prostor srednjoevropskog istoka u Banketu u Blitvi, ovdje ponovno sužen, ali na podunavsko-balkanski prostor s hrvatskim, ugarskim i srpskim realijama. Banket u Blitvi tako je roman (imaginarnog) vremena i (imaginarnog) prostora koji slijedi iskustva povijesnih romana, ali se prema povijesti odnosi samo referencijalno, sinkronizirajući različite njezine segmente, pretežno XIX. i XX. st. Tako povijesnost u biti ukida, a suodnos »povijesno-političke sfere« i intimne, psihičke sfere, značajan za povijesni roman, daje Banketu u Blitvi onu punoću koja premašuje puki »pamfletizam«, pa i kvalifikaciju »političkog romana« što se u poljskoj kritici pridaje srodnom tekstu J. Kadena-Bandrowskog General Barcz, 1923 (usp. Malić 1965).

U Banket u Blitvi uvodi Neka vrsta prologa ili sentimentalne varijacije o blitvinskom pitanju kroz vjekove u kojoj je označen, s pozivom na Nielsena, »povijesni« sindrom Blitve, ali se fabula otvara Otvorenim pismom doktora Nielsena pukovniku Barutanskom i ekspozicijom temeljnih likova: »komandanta« s jedne strane i »živčano uznemirenog, evropski naobraženog intelektualca« (Banket u Blitvi I, 1938, str. 27) s druge. Krug se likova zatim širio, posebno na nosioce umjetničke teme: u Larsenovu nokturnu, a zatim u dijalogu o kiparu (Kod Dominika) koji slavi Trijumf Rajevskoga (aluzije: poljski pijanist Paderewski, Meštrović, Augustinčić) kao autor monumentalnog spomenika Barutanskom. Temeljni likovi se ne susreću već očituju stalni antagonizam koji stvara osnovne, smrtonosnim konfliktima bremenite situacije i niže fabularne čvorove s »kriminalnim« motivima. To su: neuspjeli atentat na Nielsena, ubojstvo majora Georgisa (poglavlja Valse de la mort, I melankolija može da provali iz čovjeka kao lava s perspektivom Nielsena-ubojice), a u pozadini i samoubojstvo generalice Michelson za koju je Nielsen bio uvjeren da je konfidentkinja Barutanskog. Banket u Blitvi II. završava Nielsenovim bijegom u susjednu Blatviju. Fabula pak Banketa u Blitvi III. vodi prema ubojstvu diktatora (Nad odrom Barutanskoga) umjesto prema smrti Nielsenovoj, najavljenoj u Prologu Banketa u Blitvi I, 1938 (usp. Vidan 1963). Dosljedno tome u Banketu u Blitvi I, 1964. autor ističe da će »u trećoj knjizi« doći do neuspjelog pokušaja ubojstva emigranta i sažima Nielsenovu fabularnu putanju kao patnju »sentimentalne šeprtlje« koja se »pretvara u čovjeka koji ,zna što hoće‘« i na tom putu »postaje fatalnim uništavateljem ljudskih života« (str. 25), dodajući u Napomeni da III. knjiga zatvara kompoziciju »u obliku političke i moralne katarze glavnoga lica« (III, str. 419). Temeljnim gledištem postaje tako u Banketu u Blitvi III. Nielsenova svijest, ali i svijet njegovih snova u Rekvijemu za Karinu - kojim je imenom obilježen ženski, fabularno marginalan lik, sukladan Jadvigi Jesenskoj u Na rubu pameti i najava Ane Borongaj u Zastavama, po tome što uvodi lirsko-poetsko načelo u »politički roman«. Taj je motiv nazočan i u Epilogu pa prethodi motivu rezignacije Nielsena, suočena s mijenama na blitvanskom vrhu, koje ipak ne rješavaju pitanje »milijun i po blitvanskih opanaka«, ili s ambicijama »ritmajstora« kojima su »jedini ideal mrtve neprijateljske glave«. Nielsen dolazi do mnogo puta citirana zaključka kako »nam preostaje: kutija olovnih slova, a to nije mnogo (...) ali je jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa« (III, str. 414).

Krležin pripovjedač nastupa u romanu kao motrilac zbivanja »iz dalekog i maglenog inostranstva« (1938, I, str. 18), ali i kao demiurg romana koji unaprijed određuje slijed zbivanja i prema likovima zauzima superioran stav ironije i sarkazma, groteskno oblikujući predočeni svijet i ukidajući »masku« izvanjskog motrioca. Takav pripovjedač kao da je sam nazočan na »sceni«, detaljno motri ambijent i geste stvorenih likova, pretvarajući se u »redatelja« predstave. Posebno je značajna pojava pripovjedača u Banketu u Blitvi III. kada realizira novo gledište na »blitvo-blatvijsku komediju« iz »retrospektive od dva-tri decenija«, pa se ona nakon »krvave i smrtonosne prijetnje nad sveukupnom zapadnoevropskom civilizacijom« (tj. poslije II. svj. rata) pojavljuje »kao diletantska i naivna predstava«. Očita je referencija prema dobu nakon II. svj. rata »pripovjedačeva« napomena kako se iz prijašnje perspektive (Banket u Blitvi I-II) nije moglo predvidjeti da će se »na političkim daskama naše planete« pojaviti »imitatori Velikog Pukovnika, koji su, u ime sasvim luckaste, da, upravo halucinantne fiksne ideje, povjerovali da su kao bogodani voždovi pozvani da odluče sudbinom Čovječanstva« (III, str. 320). To se pak obnovljeno »pripovjedačevo« gledište vezuje uz dijalog u Kontrapunktu Egona Blithauera u kojemu Nielsen osporava primjerenost »komunizma« blitvanskoj socijalnoj strukturi, te uz nastavak tog dijaloga u Blithauerovu pismu u prilog »lijeve, socijalističke, da ne kažem, komunističke formule« i »internacionalističkog« rješenja »nacionalnog pitanja« (III, str. 196-197). To se pismo unaprijed vrednuje kao »zbrkana i nejasna poruka« (194).

Pripovjedačeva identifikacija s Nielsenom ne podliježe sumnji, ali se dijaloški i monološki iskazi drugih likova vezuju uz označivanje »blitvanskog« svijeta koje dominira Banketom u Blitvi toliko da možemo govoriti o njegovoj »jedinstvenoj slici« (Schneider 1969, str. 211). Tako i Nielsen i Blithauer i Barutanski govore o Blitvi kao »ludnici«; oznaka »blata« (usp. »panonsko blato« u Filipu Latinoviczu) pripada i »krvniku« Georgisu, poredbe čovjek-zvijer (vuk) pripadaju jednako Barutanskom, Nielsenu i Baltrušajtisu (K. preuzima ime zbiljskoga litvanskog pjesnika!), ali su dominantne oznake cijeloga prostora vezane uz kazalište pa njih rabe kako pripovjedač tako i Barutanski, Nielsen, Knutson, Baltrušajtis i Blithauer. Ako u Prologu kazališna metafora »sredovječne igre, u kojoj glume glavne uloge dva viteška lica« (1938, I, str. 27) uvodi u Banket u Blitvi I, onda Banket u Blitvi II. završava »predstavom u predstavi«: na sceni blatvijskoga narodnoga kazališta izvodi se predstava »Lutaka« s prizorima iz marionetskoga kazališta koje predstavlja »cijelo malo čovječanstvo« gdje visi »na nitima Nevidljivog Redatelja«, a unutar tog teatra »blatvijski Till-Eulenspiegel« poziva lutke na bunu protiv »Imperativa One Niti, na kojoj se kreću« (1939, II, str. 227). Ta »predstava« s referencijama prema Baladama (Fortunato Jorik kao »blatvijski Till« u kostimu »dvorske lude« recitira »baladesknu tiradu«, 228) metaforička je skraćenica romana s pozivom na pučki teatar (usp. Malić 1963).

Ako je Banket u Blitvi građen na načelu »svijeta kao pozornice« na kojoj se nižu scene, dijalozi slijede monologe, a o relevantnim se zbivanjima izvješćuje pa se predstave »prekidaju« (usp. 1939, II, str. 237), onda središnje mjesto u intelektualnim disputima zauzima likovna umjetnost. Poglavlje Trijumf Rajevskoga posvećeno je raspravi o monumentalnom kiparstvu s asocijacijama na Verocchija, Falconeta, Thorwaldsena i Vischera, a tom je monumentalizmu, ali i »diletantskom kiču« (1938, I, str. 113) lijevog žanr-slikarstva, suprotstavljen »olujni« plein-air (Vlaminck), mrtve prirode, ali i Larsenova (fiktivni lik) »voštana plastika« (opozicija: bronca - vosak!) očito nadrealističkog podrijetla (usp. 153). Sama pak Krležina ikoničnost u »slikama« gozbi oslanja se na flamansko slikarstvo (Kod Dominika), a dijalog o »magičnom slikarstvu« u Rekvijemu za Karinu (Banket u Blitvi III) nastavlja se u poetici snova, utemeljenoj na nizu likovnih metamorfoza. Ta će se poetika pojaviti u »snivanju« Barutanskog (Vigilija na Beauregardu) kao što se taj tip hipnagogijske poetike neprestano pojavljuje i u dnevnicima nakon II. svj. rata, u kojima možemo očitati zajedničko s Banketom u Blitvi III. nadrealističko izvorište. I dnevnicima i Banketom u Blitvi III. »dominira snoviđenje, košmar, strah, beznadnost, besmisao, gađenje, umor« što je sve odlika »novog narativnog govora« (Lasić 1982) koji sukcesivno dolazi do izražaja u Zastavama.

LIT.: A Petrov, Pozorište lutaka u Krležinim romanima, Savremenik, 1962, 7; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Kolo, 1963, 6; I. Vidan, Dvije razine »Banketa u Blitvi«, ibid; R. Vučković, Legenda o fatumu mržnje, Život, Sarajevo 1963, 7-8; Z Malić, Lutke. Pokušaj rekonstrukcije autorskog komentara u »Banketu u Blitvi«, Umjetnost riječi, 1963, 7; isti, Vlastita imena kao stilska kategorija »Banketa u Blitvi«, Krležin zbornik, Zagreb 1964; isti, Poljske realije »Banketa u Blitvi«, Radovi Zavoda za slavensku filologiju, 1965, 7; S. Schneider, Studien zur Romantechnik Miroslav Krležas, München 1969; B. Popović, Pjesnik u Blitvi, Republika, 1973, 6; D. Brozović, O zemljovidu izmišljenih zemalja i o etimologiji izmišljenih onomastičkih jedinica, Miroslav Krleža 1973, Zagreb 1975; J. Holthusen, Weltmodelle moderner slavischer Dichter: Andrej Belyj und Miroslav Krleža, Slavica Aeenipontana, Innsbruck 1978, 2; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980, str. 183-204; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982, str. 269-284, 387- 393; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986, str. 196-285; A. Flaker, Nomadi ljepote, Zagreb 1986, str. 279-290, 315-324; I. Fried, Miroslav Krležas Anti-Utopia, Acta Litteraria Academiae Scientiarum Hungaricae, Budapest 1987, 29; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989, str. 279-281, 298-300, 354-356.

A. Fl.