BARAC, Antun

BARAC, Antun, književni povjesničar (Kamenjak kod Crikvenice, 20. VIII. 1894 - Zagreb, 1. XI. 1955). Diplomirao i doktorirao slavistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kao srednjoškolski profesor službovao na Sušaku i u Zagrebu, od 1930. docent, od 1938. redoviti profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Bio je dekan i rektor Sveučilišta. Od 1947. redoviti član JAZU. Javio se najprije pjesmama u Pobratimu (1910), a od 1914. piše knjiž. eseje i kritike. Bio je dugogodišnji urednik časopisa Mladost. Dijapazon njegova književnopovijesnog interesa širok je i kreće se od eseja o manje značajnim piscima (Knjiga eseja, 1924; Članci o književnosti, 1935; Veličina malenih, 1947. i dr.), preko monografija o vrhunskim stvaraocima (Vladimir Nazor; 1919; Vidrić, 1940; Mažuranić, 1945. i dr.) do velikih sinteza (Hrvatska književna kritika, 1938; Hrvatska književnost od preporoda do stvaranja Jugoslavije, I-II, 1954. i 1960).

Barac je o Krleži pisao više usputno, nekoliko puta. U početku 20-ih godina spominje ga kao pisca »razdrtih, neartikuliranih, primarnih krikova što prodiru do u kosti«, stavljajući ga u istu razinu s Njegošem, Kranjčevićem i Cankarom s kojima pokazuje »kako prošlost živi u nama«. Pišući o Krležinoj Književnoj republici (Hamlet, Kranjčević, Dvorniković, Krleža itd., Jugoslavenska njiva, 1924, knj. I, br. 10), unatoč tomu što ga već tada smatra velikim umjetnikom, predbacuje mu da »svojim nekim istupima samo povećava onu nepodnošljivu količinu otrova i zloće, koja ubija i ono malo poštenja i volje za rad, što je u nas još ima«. Bit će to jedan od razloga što K. zaobilazi Barca, spominjući ga tek u svojim razgovorima s E. Čengićem (S Krležom iz dana u dan, II, str. 146), kad je izjavio da je »Barac dvadeset godina držao katedru naše književnosti na Zagrebačkom sveučilištu a da se za sve to vrijeme nije spomenulo moje ime«, što ipak ne odgovara istini. Barac je najpotpunije progovorio (osim još informativno u svojoj Jugoslavenskoj književnosti, 1954) o Krleži u povodu njegove 60-godišnjice života. Drži ga autohtonim umjetnikom-stvaraocem, negatorom šablone, rutinerstva i zanatstva u umjetnosti. Bogatstvom riječi, približavanjem knjiž. izraza izvorima te izrazitošću sintakse postao je jednim od najmoćnijih graditelja hrv. knjiž. jezika. Doživljuje ga kao umjetnika koji individualno gleda na pojave i ljude, a sva mu umjetnost izrasta direktno iz hrv. i jugoslavenske stvarnosti.

BIBL. A. B.: Krleža stvaralac, Naprijed, 11. XII. 1953.

M. Šel.