Barun Konrad

»BARUN KONRAD«, vojni komentar - persiflaža o austrijskom vojskovođi barunu Franzu Konradu von Hötzendorfu objavljen u Obzoru, 28. IV. 1915. Članak je bio nepotpisan, a zamišljen je, i ostvaren, kao podvala. J. Bach bio je prvi koji je, pozivom na Krležin članak, ustvrdio (Krležina ofenziva na Krpanovoj kobili, Jugoslavenska njiva, 1919, knj. III, br. 22) da je K. pisao panegirike austr. generalima, te da je spomenuti članak u Obzor primljen na neku »višu« preporuku. K. je na to resko odvratio da Bach laže (Srbofil i znameniti borac protiv Beča gosp. Bach, Plamen, 1919, 14). Nakon šest godina taj je članak, u istom tonu, apostrofirao A. Kovač - Pfifikus: po njemu je K. veličao Konrada (Snohvatice jednog raskrinkanog komuniste u Hrvatu, Riječ, 1925, knj. VI, br. 2). Na to K. odvraća člankom O generalu Konradu i »naj popularnijem našem dobrovoljačkom oficiru«, g. A. Kovaču (Književna republika, 1925, knj. II, br. 5). Citat iz toga članka najbolje objašnjava duh i smisao Krležine ratne persiflaže: »Koncem aprila 1915. godine, kada sam ja napisao taj članak, stajala je ruska fronta na južnoj strani karpatske linije Beskida i Šumovitih Karpata. Doline mađarskih rijeka Toplice, Bodroga i gornje Tise bile su u ruskim rukama na strateškoj liniji Bartfa, Ungvár, Mármarossziget. Očekivao se (svaki dan) pad Košića, pred Bečom i Budimom kopali su se streljački jarci i štampa je pisala o strateškoj mosnoj glavi na Dunavu (,Donau Brücken-Kopf‘). Poraz austrijski izgledao je matematički siguran i neodgodiv, i svi ljudi koji su donekle bistro gledali na razvoj događaja smatrali su svršetak bližim i veselim. To je dobro ,patriotsko‘ skerco-raspoloženje bilo naivno i neinteligentno, jer je rat tek onda počimao, ali poricati taj bezbrižan malograđanski štimung, nema smisla. Naša štampa bila je šmokovska, kao što je i danas. U to vrijeme stroge cenzure ja sam potpuni uzmak i kompletni debakl austrijske vojske usporedio sa tri slavna navalna eksperimenta na polju ratne slave: sa pobjedom kod Kirkilize, sa pobjedom Bonapartovom u Lombardiji i pobjedom Japanaca kod Liaojanga. Kontrast je jasan i za najvećega glupana, i djeluje komično.«

Taj očekivani kontrast, međutim, nije djelovao tako automatski. Čitan površno, u doba kad se pojavio, zlobno u doba žestokih polemika, on se Krležinim oponentima, na brzinu, vjerojatno i mogao učiniti pohvalom, umjesto sprdnjom. Da stvar bude gora, pobrinula se povijest. Sam K. ističe to u članku o Pfifikusu: »Ova komična glupost ne svršava međutim ovako jednostavno. (...) Dva dana kašnje, taj isti baron Konrad probio je rusku frontu kod Gorlica i bacio desetke ruskih armeja preko pripjatskih močvara i zauzeo čitavu liniju ruskih utvrđenja u nizu doista trijumfalnih pobjeda. (Iz moga aprilskog vica dogodila se svjetsko-historijska istina, komično pretvorilo se u stvarno. Jedan dokaz više kako je strategija nevjerojatna glupost.)« Članak o Konradu pretiskao je K. u cjelini s opširnim komentarom u polemičkoj knj. Moj obračun s njima (1932). Kao protukrležinski argument spomenuo ga je još samo M. Crnjanski 1934. odgovarajući na Krležin napis Miloš Crnjanski o ratu.

I. Fš.