Bečke impresije

»BEČKE IMPRESIJE«, putopisni fragmenti, objavljeni kao Bečko pismo I, II, III u Hrvatu, 13, 20. i 27. XII. 1924. Bečko pismo IV (Hrvat, 31. XII. 1924) ima i podnaslov Noćni razgovor sa Franom Supilom. U knjizi Izlet u Rusiju (Zagreb 1926) prva tri pisma objavljena su pod naslovom Bečke impresije. U Knjizi studija i putopisa (Zagreb 1939), Tri bečka pisma tiskaju se odvojeno od Razgovora sa sjenom Frana Supila, a u kasnijim izdanjima Razgovor; kojega je locus bečki Burg, tiska se u drugim knjigama. Naslov Tri bečka pisma zadržan je i u knjizi Putovanja. Sjećanja. Pogledi (Sarajevo 1985). S obzirom na to da je riječ o »impresijama« koje nemaju epistolarnih oznaka, primjereniji je naslov iz Izleta u Rusiju.

Priznajući da je teško pisati »u tako poznatom i banalnom gradu kao što je Beč« i s ironijom se odnoseći prema »putopiscima« - Crnjanskom, Begoviću i Vinaveru, Krleža odstupa od tradicionalnog oblika putopisa, uvodi nekoliko dijaloških fragmenata (dijalog sa znancima na kolodvoru, s carinikom, kavanski dijalog o hrv. »republikanstvu«, završni imaginarni dijalog), razvija pov. asocijativne nizove koji se odnose na nekadašnju monarhiju i njezin lažni sjaj, stalno aludirajući na prilike u »novoj« kraljevini, a posebnu vrijednost dobivaju knjiž. i lik. asocijacije. Na početku se K. kritički osvrće na Lunačekov predgovor Vidriću, »toranj Svetoga Stjepana« podsjeća ga na Babićev crtež na »naslovnom listu« Nehajevljeva Velikoga grada, jedinoga, uz Cankarevu Hišu Marije Pomočnice, pokušaja »da bi se Beč fiksirao umjetnički«, zatim citira Vojnovića i sjeća se Zagorkinih motiva. U Burgu se pojavljuje asocijacija na Levstika i na operu Pikova dama Čajkovskoga, na spomen o Austerlitzu reagira pozivajući se na Tolstoja, a bečka predgrađa dovodi u vezu s ilustracijama za tekstove Dostojevskoga.

Temeljna je opozicija na kojoj se grade stvarne »impresije« - (povijesno) bogatstvo - sadašnja bijeda (socijalna i kulturna), pa nakon dojmova o bogatom središtu, zanemarujući kulturna zbivanja (kritički osvrt na Mauricea Reynala u režiji M. Reinhardta, napomena o filmu s C. Veidtom), stvara kontrastne ulične prizore predgrađa s kestenjarima, invalidima, ratnim slijepcima, »izvikivačicama novina«, »povorkama besposlenih«, negirajući mit o »gradu valcera i mladosti«, i likovno se približavajući (berlinskim) crtežima G. Grosza, da bi završio Danteovim motivom suvremenoga pakla u imaginarnom dijalogu sa svojim »pratiocem«, ali i pozivom na suvremenu hrv. ugostiteljsku i bankarsku, nazočnost u Beču.

A. Fl.