ĆOSIĆ, Bora

traži dalje ...

ĆOSIĆ, Bora, književnik (Zagreb, 5. IV. 1932). Osnovnu školu i gimnaziju završio u Beogradu gdje je i studirao na Filozofskom fakultetu. Modernistički eksperimentator; zaokupljen ne samo književnošću već integralnim umjetničkim iskustvom XX. st., vrstan esejist i teoretičar, Ćosić u svoja književna djela često uvodi postupke bliske drugim medijima i granama umjetnosti (montaža atrakcija, kolaž, grafičko raslojavanje teksta, kombinacija fikcionalnog i dokumentarističkog postupka i dr.). U prvoj fazi književnog djelovanja sklon je kraćim, jednostavnijim kompozicijama koje su plijenile pozornost humornim ludizmom (Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji, 1969), a krajem 70-ih traži kompleksnije forme pišući iznimno opsežna djela (Tutori, 1978) komplicirane strukture. Važnije knjige su mu još: Kuća lopova, 1956; Svi smrtni, 1958; Anđeo je došao po svoje, 1959; Sodoma i Gomora, 1963; Priče o zanatima, 1966; Sadržaj, 1968; Mixed-media, 1970; Zašto smo se borili, 1972; Bel tempo, 1982; Musilov notes, 1989. i dr.

B. Ćosić je Krleži posvetio dvije svoje knjige: Poslovi / sumnje / snovi Miroslava Krleže (Zagreb 1983) i Doktor Krleža (Beograd 1988). Te knjige nastaju u periodu kad je Ćosić zaokupljen istraživanjem centralnoevropskoga književnoga kompleksa te fenomenom psihoanalize koja je nerazlučivo vezana uz taj kompleks. U sklopu tih istraživanja K. kao reprezentativni srednjoevropski autor Ćosiću služi kao pogodan medij, savršena »središnja svijest« (reflektor) koja istraživaču omogućuje da razvijajući mrežu kompleksnih asocijacija i demonstrirajući erudiciju prikaže u punome semantičkom bogatstvu jedan važan civilizacijski i umjetnički kompleks. Ćosić Krležu doživljava kao jednog od rijetkih južnoslavenskih pisaca građanske provenijencije: Krležini likovi bankara, tvorničara, dekadentnih umjetnika korespondiraju s kompleksnim svijetom evropske građanske inteligencije prve pol. XX. st. Ćosić uočava da Krležina kritika građanstva nije izvedena s motrišta intelektualca koji vjeruje u superiornost »proleterske« pozicije, već iz pozicije »građanina« koji osjeća superiornost građanske tradicije: i kao kritičar evropskoga građanstva K. je jedan od rijetkih pisaca s južnoslavenskih prostora koji participiraju u kozmopolitskom svijetu evropskoga građanstva nizom literarno intrigantnih ideja što izrastaju u ozračju građanske dekadencije.

Knjiga Poslovi / sumnje / snovi Miroslava Krleže građena je tako da pisac preuzima određene Krležine misli i slike iz dijarijske proze (uglavnom iz fragmenata dnevnika nastalih u II. svj. ratu) te ih razvija dalje dograđujući ih vlastitim literarnim varijacijama. Pritom Ćosić uspješno oponaša specifičnosti Krležina leksika, strukturu njegove rečenice i karakteristične stilske postupke. Ratne fragmente Dnevnika kao ishodište te knjige Ćosić odabire zbog literarne zanimljivosti situacije u kojoj se K. u tom trenutku nalazi: duboka osamljenost, neurotična prenapregnutost, fantazmagorični snovi; K. u tom periodu piše i niz eseja u kojima se određuje prema drevnoj evropskoj intelektualnoj baštini; sve to omogućuje Ćosiću da multiperspektivno osvijetli Krležin emocionalni ustroj i prirodu njegove intelektualne aktivnosti. Sam Ćosić taj postupak psihoportretiranja naziva primijenjeno-psihoanalitičkim premda se ne može govoriti o discipliniranoj scijentističkoj psihoanalitičkoj deskripciji. U završnom dijelu knjige Ćosić donosi opširan indeks spomenutih ličnosti što također podsjeća na krležinsku maniru: Ćosićeve osebujne karakterizacije likova iz hrvatske i svjetske kulturne i političke povijesti neobično podsjećaju na portrete u Krležinu Tumaču imena i pojmova u knjizi Evropa danas, odn. u Panorami pogleda, pojava i pojmova. U ovoj knjizi Ćosić napominje, ironično se time distancirajući od brojnih Krležinih biografa i autora knjiga razgovora s njim, da je Krležu susreo samo jednom, za vrijeme sarajevskoga kongresa pisaca Jugoslavije 1961, u situaciji kad je K. opisivao okupljenim književnicima svađu V. Desnice i G. Krkleca. Autoironično spominje kako je za gostovanja Ateljea 212 u Zagrebu s Ćosićevom Ulogom moje porodice u svetskoj revoluciji K. utekao iz kazališta već na samom početku predstave.

Dok je Poslove / sumnje / snove Miroslava Krleže teško pouzdano žanrovski determinirati, Doktora Krležu sam autor u podnaslovu određuje kao »odgojni roman«. Lingvostilski se taj roman također zasniva na oponašanju Krležina leksika i tehnike oblikovanja iskaza, ali manje disciplinirano nego u Poslovima / sumnjama / snovima Miroslava Krleže. Strukturno je ovo djelo znatno opsežnije i kompleksnije organizirano od prethodne Ćosićeve »krležijanske imaginarne dijarijske proze«. Središnji dio Doktora Krleže uokviren je dvama sekvencijskim blokovima; prološkim i epiloškim. Prološki je metatekstualnoga karaktera: najvećim dijelom pisac tu komentira svoj pripovjedački postupak i objašnjava odnos prema liku - doktoru Krleži, koji se u knjizi pojavljuje i kao pripovjedač. Najveći dio epiloškoga sekvencijskog bloka zauzima kronologija života u kojoj se prepleću stvarni događaji iz Krležine biografije s fikcionalnima koji su plod Ćosićeve literarne imaginacije. Po tome se Doktor Krleža bitno razlikuje od prethodne knjige, koja se uglavnom čvrsto držala faktografskog okvira predočena u Krležinu Dnevniku. Doduše, i Doktor Krleža počinje kao svojevrsna artističko-eksperimentalna parafraza početnih dijelova Krležina dijarijsko-memoarskog opusa Djetinjstva u Agramu i Davnih dana; međutim, kako se pripovijedanje razvija, prostor slobodne artističke dogradnje, pa i čiste ludičke invencioznosti postaje sve širi. Osobito se to očituje u pristupu Belinu liku koji ima vrlo malo podudarnosti sa stvarnim likom Krležine supruge. Sam K., premda karakteriziran nizom biografskih detalja »stvarnog Krleže«, već u naslovu biva označen apozicijom »doktor« koja upozorava čitatelje da roman nije zasnovan na strogoj biografskoj rekonstrukciji već na umjetničkom fabuliranju koje je u drugoj polovici knjige prožeto fantazmagoričnom slikovnošću i elementima groteske. Termin »doktor« je polisemičan, uključuje obilje konotacija (a Ćosić je sklon takvim postupcima svojstvenim poetici »otvorenog djela«): on izražava poštovanje prema Krležinoj erudiciji premda nije isključena i implicitna ironija kakvu je K. počesto pokazivao prema »doktorima« i »profesorima« u svojim knjigama; Ćosić tim terminom asocira i na lik Doktora u romanu Na rubu pameti, jer svog doktora Krležu predstavlja kao inteligentnu, ali hipersenzibilnu osobu nesposobnu da ovlada vlastitom neurozom i racionalno kanalizira vlastiti nonkonformizam.

Odnos Ćosića prema Krleži ambivalentan je; očito postoji snažna privlačnost: K. ga fascinira toliko da je spreman čitavu jednu fazu svoje književne karijere podrediti njemu, »ući mu pod kožu«, čak pisati kao K.; no, Ćosić je suviše samosvojna i snažna umjetnička personalnost da bi identifikacija s Krležom okončala u trivijalnoj apoteozi »velikog pisca«. Ćosić Krležu doživljava kao intelektualno moćnu ličnost koja svojom umnošću i obrazovanjem umnogome nadrasta svoju okolinu, ali istodobno slojevitu, čak i nervno rastrojenu, psihički rascijepljenu osobu, koja upravo stoga može biti intrigantan literarni karakter, pogodan medij za eksteriorizaciju niza kompleksnih intelektualnih koncepata, estetičkih preokupacija i političkih ideja.

Vel.V.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

ĆOSIĆ, Bora. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 17.6.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/cosic-bora>.