Čovjek osuđen na smrt

»ČOVJEK OSUĐEN NA SMRT«, pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu Nad otvorenim grobovima. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Pisana je rimovanim stihovima raspoređenima u dvije kvartine i jednu tercinu, što je svojevrstan krnji sonet. Stihovi su pretežno jedanaesterci i dvanaesterci s povremenim odstupanjem u broju slogova, a rimovanje slijedi obgrljene rime u kvartinama; u tercini se prvi stih rimuje s prvim i četvrtim stihom prethodnoga katrena, a zadnja su dva vezana parnom rimom. Neposrednim iskazom u prvome licu, tj. unutrašnjim monologom, pjesnik predočuje dramu osuđenika koji se, sučeljen s neumitnim zakonima društva i života, a posebice samoćom kao temeljnim psihičkim stanjem, fatalistički i rezignacijski prepušta sudbini. U iščekivanju posljednjega zbogom »svijetu, čovjeku i bogu« Krležin lirski protagonist ljudski je željan riječi ohrabrenja ili sućuti, međutim takve riječi nema, a ni bilo koga tko bi u njegov mrak unio zračak svjetla i nade. Iz takve spoznaje rađa se i želja o što skorijem nestanku i smrti. Ipak, dramu i samoću životnog izopćenika K. je ovdje više označio nego izrazio, više sugerirao pjesničkom elokvencijom nego prikazao sugestivnim pjesničkim slikama, pa nas više zaokuplja pjesnikova artificijelnost, nego dramatičan i tragičan motiv pjesme.

Jo. S.