DANTE ALIGHIERI

DANTE ALIGHIERI, talijanski pjesnik (Firenca, V. 1265 - Ravenna, 13. IX. 1321). Potomak patricijske obitelji, učio filozofiju kod franjevaca. Sudjelovao u političkom životu Firence i obavljao razne diplomatske službe. Kao pripadnik stranke koja se opirala pripojenju Toskane papinskoj državi, osuđen 1302. na progonstvo. Živio potom u Arezzu, Veroni i Ravenni. Pisao na talijanskom i latinskom jeziku. Uz mnoga druga pjesnička i prozna djela, neprolaznu slavu donio mu je spjev Božanska komedija (La Divina Commedia) u tri dijela: Pakao, Čistiliste, Raj (Inferno, Purgatorio, Paradiso), u kojem kroz srednjovjekovnu viziju zagrobnoga svijeta slika golemu fresku svog vremena. To djelo (napisano 1307-31) utjecalo je na sve europske književnosti.

Iako nije pisao poseban tekst o Danteu, očito je da u Krležinu intelektualnom i umjetničkom kozmosu Danteovo djelo zauzima najviše mjesto. Često ga spominje u esejima, ne samo kao savršenstvo talijanskoga pjesničkog izraza nego i kao argument za neprolaznost velikoga pjesničkog djela. Tako mu je »ideal doseći visinu Danteovih stihova«, a »glas večernjeg zvona Danteove terci ne zvoni i dan današnji (...) kao i u ono davno nestalo vrijeme...«. Služi mu i kao dokaz protiv marksističkog vulgariziranja: »Božanska komedija ne da se objasniti cjenikom firentinskog sukna za Danteova vremena.« I kad piše o književnicima poput Prousta ili Baudelairea, uvijek mu je pri ruci »danteovsko« kao mjera književne snage, ili »danteskno« kao znak atmosfere. Dante mu je eksplicitno »vrhunac«, u nekoliko prilika i »otac Dante«, a udivljenost velikim pjesnikom ide i do samoprojekcije: »Danteu je književnost bila svjetiljka bez koje se nikada ne bi spustio u pakao«.

Ni. Pk.