Davni dani. Zapisi 1914-1921

»DAVNI DANI. Zapisi 1914-1921«, knjiga Krležinih dnevničkih zapisa iz godina I. svj. rata i prvih poratnih godina. Prvi se dijelovi pojavljuju u početku 50-ih godina (Pijana noć, Republika, 1952, 10- 11; niz dnevničkih odlomaka naslovljenih autorskom generičkom oznakom Zapisi, Nova misao, 1953, 9; Republika, 1954,1,2-3,4; Književne novine, 27. VI. 1954; Republika, 1955, 4-5, 7). Ta je knjiga kao zaokružena dnevnička cjelina prvi put objavljena 1956 (SDMKZ, sv. 11-12). U sarajevskom izdanju Krležinih sabranih djela Davni dani, izgubivši na stanovit način izvorni status samostalne cjeline, ulaze u piščev → Dnevnik (SDMKO, 1977). Tekst je mjestimice izmijenjen, nadopunjen novim dnevničkim fragmentima, objavljenima u Republici i Forumu pod naslovom Iz davnih dana, i različitim samostalnijim tekstualnim tvorbama koje se odnose na vrijeme davnih dana. Tako prvi svezak Dnevnika (1914-1917) nosi podnaslov Davni dani I, a drugi (1918-1922) Davni dani II.

Dnevnički je diskurs Davnih dana iznimno složen i višeslojan. Tematska raznolikost i žanrovska hibridnost obilježavaju primjernu modernističku proznu sintezu koja dopušta nekoliko komplementarnih načina čitanja i razumijevanja. Tako strukturu Davnih dana istodobno grade prikazi svakodnevice, rijetki intimni zapisi, sjećanja, razmišljanja o filozofskim, umjetničkim, povijesnim i političkim temama, dramski odlomci i lirski pokušaji, izvaci iz novina, aforizmi, nacrti za književnu proizvodnju, bilješke uz lektiru, onirički diskurs, samostalnije esejističke i feljtonističke cjeline (Prije trideset godina, Zapis iz godine tisuću devetstotina i osamnaeste, Pijana novembarska noć 1918), portreti suvremenika i politički govori. Mogući načini čitanja i razumijevanja ponajbolje otkrivaju višeslojnost teksta. Davne dane je, primjerice, moguće čitati referencijalno, kao dokument u kojemu se nalaze obavijesti o mladom Krleži ili pak kao neku vrstu kronike koja svjedoči o povijesnom vremenu. Tekst se može protumačiti kao umjetnička i intelektualna autobiografija, pokušaj oblikovanja dnevničkoga subjekta, njegove analize i samorazumijevanja. Istodobno se Davni dani, zbog izrazitih sličnosti u postupku s modernom pripovjednom prozom, mogu čitati i kao roman.

Iako je u načelu posve prihvatljiva teza prema kojoj su Davni dani »prožeti utopijskom i mesijanskom orijentacijom prema budućnosti, grozničavom željom za temeljitom promjenom životnih uvjeta naroda« koja je povezana s odlučnim antitradicionalizmom (Wierzbicki), oblikovanje i samoprikazivanje dnevničkoga subjekta može se promatrati u različitim situacijama i vidovima. Na to donekle utječu i situacijske odrednice, koje dopuštaju, unatoč izbjegavanju obavijesti iz privatnoga života, okvirno stvaranje njegove biografske mreže (život u Zagrebu početkom rata, pričuvna časnička škola, 25. »domača«, bolest, povratak iz Galicije, Požega: »Arbajterhilfs kompanija«, prevoditeljska služba u Zagrebu, prosvjed na čajanci u »Kolu«, zabrana Plamena, kvarnerska partijska turneja, Duga Rijeka). Tako se, primjerice, u dnevničkim zapisima iz 1914. i većem dijelu bilježaka iz 1915, subjekt predstavlja isključivo stvaralačkim i intelektualnim sastavnicama (fragment Salome, lirika, razmišljanja potaknuta lektirom, novelistički motivi), njegovim trajnim obilježjima unutar dnevničke cjeline. Ratna situacija uvodi motive nostalgije (»Muči me nostalgija za onim što je bilo, a neće se više vratiti.«, 2. III. 1915), osobne, ali i općeljudske sudbine (»Osjećam kako padam pod ovim teretom. I evo, što bukti u meni, i što ne znam kako izraziti: bukti u meni volja da ne padnem, da se ne dam, a ja sam ipak pao zgažen.«, 14. II. 1915) i smisla života. Uloga vojnika pak iziskuje i drukčiji način odnosa prema sebi: »Nastojim kako bi se nekako depersonalizirao. Vršim postojane napore, da se nekako izvadim iz samoga sebe« (12. II. 1916). Trenuci u kojima se sučeljavaju osobni privatni svijet i dinamična povijesna situacija, osim temeljne zaokupljenosti problemima subjekta, smisla, spoznaje i sklada, primjerena su mjesta legitimacije dnevničkoga subjekta. U tom se sklopu njegov osobni stav, uz gdjekad prisutnu ironijsku relativizaciju, izražava često na simboličkoj razini metaforički kao uspravnost, plovidba ili let u oblake. Sličan se mentalni okvir očituje u dnevničarovim poetičkim razmišljanjima i njegovu odnosu spram književne tradicije. U tim stavovima prevladavaju otpor prema svakoj vrsti šablonizirane literature i izrazita negacija modernističke književnosti. Osobitu naklonost, međutim, zaslužuju Nietzsche, Schopenhauer, Feuerbach, Strindberg, Baudelaire i Byron.

Različiti motivi, žanrovi i raspoloženja dnevničkoga subjekta uvjetuju raznovrsne stilske intonacije pojedinih odlomaka. Raspon seže od realističkih, gotovo dokumentarnih opisa, naturalističkih prizora, ekspresionističkih iskaza do sasvim nježnih zapisa impresionističkog ugođaja. Česta je polemičnost ostvarena ironijom, parodijom, oponašanjem suparničkog načina govora i gomilanjem riječi (»Mila pokojnica habsburška upepeljila se, nema tome nekoliko dana, a nad carskim, doslovno toplim još truplom već se patetično govori o jednoj novoj Dinastiji, o Dinastiji, koja ,prevodi Stuart Milla‘, o Dinastiji, koja je ,socijalistička dinastija‘, ,narodna‘, pa čak i ,republikanska!‘ Ova, biva-republikanska Dinastija‘, Dinastija ,u opancima‘, prolijeva večeras vrčeve malvazije. Ona je zasula stolove tortama i kobasicama, da bi se uz ovo kraljevsko, pijano roktanje prorajtalo još i ono malo pameti, što se nije izdimila iz naših polupraznih pijanih tikava!«, Pijana novembarska noć 1918).

Kritika je često upozoravala, čitajući Davne dane u njihovoj referencijalnoj i dokumentarnoj dimenziji, na problem autentičnosti teksta. Pripada li tekst mladom Krleži ili je on dijelom naknadna autokreacija šezdesetogodišnjaka? Duhovni svijet, motivska bliskost i stil nalaze potvrdu u onodobnoj Krležinoj književnoj proizvodnji, a otvorenost kolažne strukture dnevničkih zapisa i različite mogućnosti čitanja nisu problem samo toga teksta već dnevničkoga žanra uopće.

De. D.