Deset krvavih godina

»DESET KRVAVIH GODINA«, knjiga eseja objavljena u Zagrebu 1937 (DMK BNP). Sadržava eseje objavljivane u Književnoj republici i Književniku između 1924. i 1928: Deset krvavih godina. Refleksije između 1914 i 1924; O našoj inteligenciji; Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće. Odlomci predgovora jedne studije o hrvatsko-srpskom problemu; Slom Frana Supila; Smrt Stjepana Radića. 8. VIII 1928; Ivan Meštrović vjeruje u Boga. Knjiga je odmah bila sudski zaplijenjena, ali je A. Malinar uspio odgoditi uručenje odluke o zapljeni, pa je knjiga ipak raspačana, a policija je oduzela samo stotinjak primjeraka. Prošireno izdanje, planirano za jesen 1940, objavljeno je tek nakon sedamnaest godina pod naslovom Deset krvavih godina i drugi politički eseji (SDMKZ, Zagreb 1957). Sadržaj prvog izdanja dopunjen je esejima Razgovor sa sjenom Frana Supila (prenesen iz Knjige studija i putopisa, DMK BNP, Zagreb 1939); Stjepan Radić u Beogradu (Književna republika, 1926, knj. III, br. 1); te tekstom Moša S. Pijade (Obzor, 25. II. 1926). Dodane su veće cjeline: Kalendar jedne parlamentarne komedije (Naprijed, 1953, 1 i 2); O jedinim zastavama našeg vremena (iz Knjige studija i putopisa; prvi put objavljeni u Književnoj republici, 1924, knj. I, br. 9); O parlamentarizmu i demokraciji kod nas (Republika, 1953, 6); Teze za jednu diskusiju iz godine 1935 (Nova misao, 1953, 7). U Dodatku nalaze se članci Henri Barbusse o Balkanu (Jutarnji list, 3. X. 1926) i Glavnjača kao sistem (predgovor istoimenoj brošuri R. Jovanovića, Zagreb 1928), te kao ilustrativni materijal, ekscerpti tekstova S. Radića o marksizmu, o »francuskim manama«, o južnoslavenskom pitanju, te stihovi R. Košutića. Iako je poslije izlazila u raznim oblicima, tim je izdanjem knjiga postigla najveći opseg. Za tzv. drugo »Zorino« izdanje (SDMKZ, Zagreb 1971), K. je sam pregledao sve tekstove, a neke i preuredio, tako da se to izdanje može smatrati definitivnom autorovom verzijom.

Knjiga Deset krvavih godina summa je Krležina političkog promišljanja niza pojava i osoba, kroz koje se prelamaju svi oni najteži povijesni problemi što su Krležu zaokupljali za čitava života. To su, ukratko: hrvatsko pitanje u svim aspektima, od inercije retardiranih mentaliteta do razumijevanja povijesti i djelovanja u njoj; južnoslavensko pitanje kao politička teorija i praksa, posebno u svjetlu hrvatsko-srpskih odnosa; poimanje nacionalnog pitanja kao socijalnoga, a u tom sklopu i pitanje društvenog uređenja kao sastavnoga i neodvojivog dijela rješenja nacionalnog pitanja, ne samo hrvatskog naroda nego i ostalih naroda na slavenskome jugu, točnije na Balkanu. Krećući se između beletrističko-feljtonističkoga, žurnalističko-kroničarskoga i strogoga socijalno-analitičkog pristupa, K. možda ni u jednoj svojoj drugoj knjizi političkih tekstova nije razvio takvu virtuoznost međuigre i prožimanja tih triju žanrova. Rezultat je jedna od najkontroverznijih knjiga hrvatske političke publicistike uopće, žestoko osporavana i hvaljena. Bez obzira na raspored kritičkih mišljenja nekad i danas, pitanja što ih K. postavlja, te mnogi odgovori što ih daje ostat će najvjerojatnije referentnom točkom u svakom promišljanju hrvatske nacionalne, povijesne i socijalne sudbine. Zamislivši prvotno da određenim tipovima i pojavama ocrta zbivanje između 1914. i 1924, K. je kasnijim proširenjem pokrio gotovo čitavo razdoblje između dvaju svjetskih ratova. God. 1914. kao prijelomna omogućuje mu da zagleda duboko u prošlost, a mutna svjetska i domaća situacija otvara mu prognostički i terapijski prostor. Pritom je očito da je Krležin načelni politički pristup svjesno marksistički, točnije lenjinistički - on se i povijesnim i suvremenim pojavama primiče s polazišta »odgonetke historije koja zna da je to«. U društvenokritičkom smislu, ta mu optika dijelom pomaže razviti i sustavno primijeniti ionako prirođen dar analitičkog oštroumlja. U smislu političkih rješenja i recepata za hrvatsku situaciju, Krležine su ideje, međutim, ishod tadašnje političke pragmatike Kominterne, i u njezinu okviru KPJ.

Ishodište naslovne skupine tekstova moguće je naslutiti čak u prozi Pijana novembarska noć 1918: kao da ga nastavlja, K. opisuje tipove koji su još jučer bili proaustrijski i protusrpski raspoloženi, a sada se kameleonski okreću »misteriju« Vidovdana i kosovskog mita, te »narodnom jedinstvu« po receptu Pašića i Karađorđevića, kako bi sačuvali povlastice. Tu galeriju hrvatskih »karaktera« K. vidi kao izdajnike hrvatskih nacionalnih interesa, a primarni hrvatski interes je za Krležu socijalna revolucija po uzoru na oktobarsku. Dopunjujući te likove, K. u sljedećim tekstovima niže »scene iz života jednog našeg hrvatskog odroda« - pravnika, politički aktivnoga pa tim opasnijeg. Od ungarokroatskog unionista »koji je stajao na principu da je za nas kao narod najbolje da nestanemo«, preko moralne mizerije okrutnoga austrijskog vojnog suca, nastaje jugounitarist, za kojeg je velikosrpska hegemonija »jedna historijski nadasve potrebna pojava«.

Tom gotovo novelističkom uvodu u temu, slijedi poglavlje Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće. U njemu je K. neumoljiv sudac, analitičar i polemičar koji ustanovljuje činjenice. Riječ je o posve konkretnom svođenju računa hrvatskog usuda, o kritičkoj bilanci svekolike hrvatske povijesti. K. želi obračunati sa zakašnjelom građansko-romantičarskom perspektivom nacije, držeći odlučno kako upravo ona priječi kritički realnu svijest o zbilji narodnog života i o stvarnom povijesnom okruženju u kojemu se taj život odvija. Ocjenjujući nerazmjer između geopolitičke stvarnosti i hrvatske građanske svijesti koja ustrajno krivo procjenjuje činjenice, pa im u svojim političkim akcijama ne može ni dorasti, K. bilancu hrvatske povijesti krajnje oštro vrednuje kao permanentno negativnu. Pritom je hrvatskomu nacionalnom karakteru dobacio gorke i neugodne istine. S tezom da hrvatski pauper i hrvatski malograđanin gotovo ne pripadaju istom narodu, s ocjenom o retardiranoj društvenoj ulozi ondašnje crkvene hijerarhije, K. je izazvao ukupni hrvatski građanski establishment. Bez obzira na naglašeno klasnu logiku svoga marksističkog svjetonazora, K. u tim esejima nije dogmatik, nego iskreni domoljub, koji i sam takvo stanje doživljava kao vlastitu ranu, pa se može reći da ti tekstovi ostaju trajnom popudbinom hrvatske političke misli.

Svjedoče o tome i eseji Slom Frana Supila i Razgovor sa sjenom Frana Supila. Kao Hrvat i jugoslavenski federalist, Supilo je Krleži posebno blizak: pisac potresno registrira udare koji su doveli do sloma Supilovih idealističkih nastojanja u sukobu s velikosrpskom realpolitikom N. Pašića i zbunjenošću Jugoslavenskog odbora, zauzimajući ujedno i stajalište naspram južnoslavenskom ujedinjenju, kao pojavi kojoj se autentično težilo, ali se korjenito protivi načinu na koji je izvedeno, jer na budućnost ovog prostora opet baca fatalnu sjenu, sve pod egidom nesposobnih političara, koji »gube smisao snalaženja u prostoru i u vremenu«. Dramatični, gotovo šekspirovski entourage tih eseja, postavlja Supila kao simbol i jedno žarište hrvatske političke elipse.

Drugo žarište elipse, njezin kontrapunkt, lik je S. Radića. Smještajući Radićeva politička kolebanja i njegovo fatalno nerazumijevanje europskih političkih procesa u kompleks pojava sličnih Supilovoj, K. je istodobno duboko svjestan da je Radić idejom svoje seljačke republike bitno pokrenuo zaostalu ekonomsku i društvenu svijest hrvatskih masa. Shvaćajući na primjeru Radićeva umorstva u skupštini što se dogodilo s tzv. »narodnim ujedinjenjem«, K. izriče stvari koje, s jedne strane, negiraju Radićev pristup našoj političkoj realnosti (upravo na crti ocjene o zaostaloj seljačkoj i krivoj malograđansko-romantičarskoj optici), ali s druge, analizirajući zašto je tako, K. je tragično svjestan nerealizirane nacionalne ideje iz XIX. st. kao kobne, pogotovo zbog toga što su dani »Radićeve posmrtne slave manifestirali vidljivo, da mu je narod njegovu iskrenu ljubav vratio ljubavlju«.

Nimalo slučajno, nakon tekstova o Supilu i Radiću, uvršten je članak Moša S. Pijade. To je legenda o »oklopniku« nove, boljševičke koncepcije rješenja južnoslavenskoga, pa time i hrvatskog pitanja, kojom se i za Krležu ukidaju lažne dileme malograđanskog historizma. Tekst je napisan protiv monarhističke velikosrpske diktature kralja Aleksandra, koja na dugogodišnje robije otprema idealne osloboditelje poniženih i uvrijeđenih, komuniste. Poput M. Pijade, ta falanga izabranih odriče se svega za volju ostvarenja svojih definitivnih, utopijskih i svečovječanskih ideala, istih onih kojima će se poslije, u »sukobu na ljevici«, i sam K. pojaviti kao neprijatelj, jer neće pristati na logiku nove, staljinističke, totalizirane pragmatike. U tom okviru žestoke opozicije monarhističkom režimu, u knjizi se pojavljuje i odlučna kritika nacionalističkog mita Vidovdana i Kosova: esej o I. Meštroviću, kao jednoj od najviđenijih figura tako komponirana jugoslavenstva. Odvajajući, barem na Meštrovićevu primjeru, umjetnost i dar od vizualne propagande, K. će se najviše približiti suvremenim likovnim shvaćanjima: kritika Meštrovićeve »jugoslovenstvujušče« ili religiozne ideologije kao neorganske podloge za likovno stvaranje, ostaje i danas u skladu s evidentnim kiparovim usponima i padovima. Za Krležu je Meštrović sve vrijedno stvorio na crti vlastitog dara i pameti, a ne na temelju propagandnih ili pomodnih (secesija) zamisli. U Meštrovićevoj skulpturi i arhitekturi te faze, K. je gotovo nagonski naslutio rađanje protofašističkih umjetničkih koncepcija.

Knjiga se nastavlja feljtonističko-reportažnom kronikom Dnevnik jedne parlamentarne komedije. Od travnja do studenog 1924. bilježi K. skupštinski politički seizmogram nove države. Analizirajući fenomenološki, na rubu anegdotalnoga, kompletan stranački spektar Kraljevine SHS s obzirom na dvor, K. prije Brechta pravi brechtovsku političku lakrdiju, reportažni »komad s pevanjem i pucanjem«, u kom se narodu crno piše. Ne postoji književni dokument u kojem bi interpretacija činjenica iz političkog života tzv. stare Jugoslavije bila jasnije prikazana: K. piše dokazni materijal protiv velikosrpske države kao umjetne tvorevine, u kojoj, zbog pretpostavki na kojima je stvorena, nijedno nacionalno, socijalno ili gospodarsko pitanje ne može biti riješeno. Nemogućnost rudimentarnoga demokratskog života zazivala je sablast još gorih diktatura u budućnosti.

Ta parlamentarna komedija sučeljava se s poglavljem O jedinim zastavama našeg vremena. U Lamentaciji o prosperitetu K. slika Beograd i Srbiju kao mjesto negdašnje slobodarske čežnje mnogih Hrvata »iz prijeka«, naspram stvarnosti poslijeratne dvorske, policijske, ratnoprofiterske i aferaške prijestolnice, svjesno prepuštene stranom kapitalu, za što će račun uz ostale, sada platiti i srpski narod. Na jugu države vlast sustavno ubija slobodoljubive Makedonce i Albance, te se K. kao svijetle pojave prisjeća D. Tucovića i njegove knjige o albanskom pitanju, zbog čega je u Srbiji »ostao pregažen kao dronjak«. Tucovićevu knjigu K. drži trajno aktualnom kritikom srpske velikodržavne politike, koja ne želi vidjeti stravične socioekonomske i nacionalne realitete Balkana. Treći esej, Mbretova pustolovina, skida veo s međunarodne igre velesila oko stvaranja albanske kraljevine, što je bila samo jedna u nizu krvavo režiranih balkanskih opereta. Cijeli balkanski reljef u tim tekstovima K. tretira integralno.

U tekstu O parlamentarizmu i demokraciji kod nas K. uz opsežan komentar pretiskava iz vizure 1953, tri svoja predratna članka: Pomenulo se - ne povratilo se (Novi list, 1937), Napomena o »Plamenu« (Književna republika, 1923, knj. I, br. 1) i Borba principa (Nova Evropa, 1922, 11). Razvidno je da se u Krleže javlja retrospektivno gledanje, nakon što je KPJ u antifašističkom ratu osvojila vlast. Trenutak je to u kojem K. drži da tzv. socijalističku demokraciju druge Jugoslavije treba braniti od osuda i s kapitalističkog Zapada i sa staljinističkog Istoka, suprotstavljajući se iznova malograđanskom nacionalističkom romantizmu, držeći ga trajno odgovornim za nerješivost jugoslavenskog pitanja. U toj retrospektivi Titova je politika za Krležu, »jedini normalni ljudski način«.

God. 1953. K. objavljuje i Teze za jednu diskusiju iz 1935. Mnoge indicije upućuju na naknadnu, poslijeratnu redakturu teksta. Pisan je kao materijal za internu diskusiju unutar KP, a povodom naloga kongresa Kominterne da se stvaraju nove, legalne radničke stranke, povezane u antifašističku Narodnu frontu. K. se s grupom intelektualaca usprotivio stvaranju takvoga političkoga konglomerata, zbog njegove elementarne nepouzdanosti i neutemeljenosti u odnosima političkih snaga. Kao dokument eventualne partijske strategije, tekst i ne bi bio toliko značajan, da K. u njemu nije opširno razvio sve ključne teme kojima se bavio u knjizi Deset krvavih godina. To je svojevrstan sažetak i brevijar Krležine povijesno-političke analize, u kojem je njegovo načelno poimanje realnosti opet došlo u sukob sa stranačkom disciplinom. Još 1935. on komunistima poručuje: »Nalazimo se pred novom kvadraturom kruga, iz pomanjkanja smionosti da činjenicama pogledamo u oči«.

Zatvarajući Tezama kompletnu svoju političku hrvatsku panoramu, a u realsocijalističkom jugoslavenskom okviru svog vremena, K. je u toj knjizi hrvatske stvari dijagnosticirao pišući »ozbiljno i mrko kao što se piše na zelenom stolu tribunala«. Spomenuti tekstovi Dodatka, samo su ilustracija i potkrepa osnovnim postavkama knjige.

Ni. Pk.