DOMJANIĆ, Dragutin Milivoj

DOMJANIĆ, Dragutin Milivoj, pjesnik (Krči kraj Adamovca, 12. IX. 1875 - Zagreb, 7. VI. 1933). Studij prava završio u Zagrebu, sudac, vijećnik Banskog stola. Surađivao je u gotovo svim poznatijim hrvatskim i srpskim časopisima. U borbi »starih« i »mladih« u okviru moderne bio je na strani »mladih« te je surađivao u njihovim izdanjima. Objavljene su mu zbirke pjesama: Pjesme, 1909; Kipci i popevke, 1917; Izabrane pjesme, 1924; V suncu i senci, 1927; Po dragomu kraju, 1933.

Pišući o zbirci pjesama Slike Ivane Brlić-Mažuranić, Domjanić je vrlo negativno ocijenio Krležina Pana. Ističe da su sad ušle u modu pjesme u kojima »plava pseta laju«, a da njemu »mala knjižica gospođe Brlićke mnogo više vrijedi, nego oni bujni šareni stihovi, u kojima g. Benešić vidi - tip naše hrvatske pjesme, a Lunaček - jaku akcentuaciju slavenskog plemena«.

Krleža je o Domjaniću pisao triput, uvijek kritički negativno. U članku Pogl. gospodin doktor Dragutin plemeniti Domjanić de Zelina et Krče, vijećnik Kr. Sudbenog stola, vitez reda Svetoga Save III. stepena »za književne zasluge«, član Jugoslavenske akademije, predsjednik Matice hrvatske, itd. itd. misli o ruskoj revoluciji ovako (Književna republika, 1926, knj. III, br. 3) K. ironizira Domjanićeve stihove iz pjesme Prevrat upozoravajući na autorov idejni aspekt prema oktobarskoj revoluciji, ali i na providno stihotvorstvo. Kratkom kritičkom invektivom Jugoakademik gospodin Domjanić prevodilac Verlainea i sokolaš (Književna republika, 1927, knj. IV, br. 3-4) K. postavlja pitanje umjetničke kvalitete Domjanićevih prijevoda Verlainea i to na temelju citirane Domjanićeve prigodnice Narastaju, zdravo! posvećene mladim sokolašima. U eseju Dragutin Domjanić (Danas, 1934, knj. I, br. 2) analizira Domjanićevu poeziju na standardnom jeziku i dijalektu. Za Krležu je Domjanić izdanak drugorazredne pjesničke secesije, autor koji varira tuđe motive i štimunge, pjesnik bez osobnog izraza, razumijevanja društvenih i socijalnih procesa svoga vremena, larpurlartist u stilu »estetike« B. Livadica. Od svekolike Domjanićeve poezije na standardnom jeziku izdvaja tek pjesmu Kap »koja može da podnese ozbiljniji i stroži kriterij formalne ocjene«. Za Domjanića kao kajkavskog pjesnika tvrdi da je »nerazmjerno slabiji i nemoćniji od Frana Galovića« te da je njegov jezik urbanizirana zagrebačka kajkavska varijanta, a ne izvorna i sočna pučka kajkavština. I u tom eseju K. apostrofira i ironizira Domjanićev malograđansko-aristokratski idejni vidokrug, izražen u književnom djelu i javnom djelovanju.

BIBL. D. D.: Ivana Brlić Mažuranić: Slike, Hrvatska njiva, 1917,12.