DOMOBRANI

DOMOBRANI, pripadnici hrvatskih domobranskih jedinica u sklopu Madžarske kraljevske honvedske armije. Do stvaranja te vojske došlo je nakon Austro-ugarske nagodbe 1867. a do stvaranja domobranskih jedinica u sklopu honvedske armije nakon Ugarsko-hrvatske nagodbe 1868. Prema zakonu o ustrojstvu honvedskih jedinica iz 1869. one su formirane kao pomoćna vojska austrijskoj carsko-kraljevskoj tzv. zajedničkoj armiji kao dopunski dio regularne vojske za njezino podupiranje u vrijeme rata, za održavanje unutrašnjeg poretka, reda i sigurnosti u zemlji. Ona se od zajedničkih formacija razlikovala u zadacima, opremi i obuci. Honvedske odn. domobranske jedinice bile su u početku sastavljene od prekobrojnih vojnih obveznika nakon novačenja u zajedničku armiju. Prilikom stvaranja honvedske vojske s madžarskim komandnim jezikom 1869-70. od sedam pješačkih divizija jedna, domobranska, imala je hrvatski kao komandni jezik, a od deset honvedskih konjičkih pukovnija jedna je bila domobranska. Vrhovni komandant tih postrojbi bio je car Franjo Josip I, a i honvedske i domobranske jedinice nalazile su se pod komandom Madžarskoga kraljevskog ministarstva zemaljske obrane u Budimpešti. Časnički kadrovi za domobranske jedinice školovani su u kadetskoj školi u Pečuhu. Domobranske jedinice bile su smještene na teritoriju tadašnje Hrvatske i Slavonije koji se poklapao s Kraljevsko-ugarskim VII. hrvatsko-slavonskim domobranskim okružjem. Reorganizacijom 1889-90. domobrani su izjednačeni sa zajedničkom vojskom, a raspoređivani su na području popunidbenih okruga Zagreb (25. pješačka pukovnija), Karlovac (26. pješačka pukovnija), Sisak (27. pješačka pukovnija) i Osijek (28. pješačka pukovnija). Rok službe u kadru trajao je dvije godine.

Naziv honvéd madžarizirani je oblik njemačkog Landwehra a kovanica domobran pohrvaćena verzija madžarskoga honvéda (hon - dom, domovina; védő - branitelj). U Madžarskoj se naziv honved javlja prvi put 1848. za ustaničku vojsku u madžarskoj revoluciji protiv Austrije i Habsburgovaca. Honvedska vojska u službi Habsburgovaca stvorena Nagodbom jedino je nazivom vezana s formacijama u madžarskoj revoluciji a postojala je do sloma Austro-Ugarske 1918. Honvéd je bio naziv za madžarsku vojsku između dva svj. rata a i nakon sloma 1945. reorganizirana armija Narodne Republike Madžarske i kasnije Republike Madžarske također nosi taj naziv.

Raspadom Austro-Ugarske 1918. prestalo je postojati i hrvatsko domobranstvo. Oružane snage NDH ponijele su ponovo naziv domobrani do potpunog poraza 1945.

Krležino literarno stvaralaštvo zahvaća gotovo isključivo domobrane odn. honvede u sklopu austrougarske vojske. Honvede iz vremena madžarske revolucije, hortijevsku honvedsku armiju i domobranstvo NDH tretira tek marginalno, na rubu svog opusa gotovo isključivo u memoarskim, polemičkim i dnevničkim tekstovima.

Počeci Krležina literarna stvaralaštva obilježeni su rušenjem mitova a među mitovima veličine i slave Austro-Ugarske Monarhije oružane snage, te u njihovu sklopu domobranstvo bilo je prvo na udaru Krležina bunta. Njegove stavove o domobranstvu reprezentiraju ovakvi iskazi: »Ako je slom Kossuthovih domobranskih divizija godine 1848. bio prva varijanta jedne historijske pojave u hegelovskom smislu, onda se madžarsko domobranstvo godine 1867. javlja, doista, kao karikatura, a hrvatsko domobranstvo od godine 1868 - nažalost - kao karikatura karikature«. K. je i kao pitomac madžarskih vojnih škola i kao pripadnik domobranske vojske u ratu, upoznao bit i praksu domobranstva što ga je potaknulo da napiše ciklus novela o domobranima i domobranstvu koje su kasnije sabrane u knjizi Hrvatski bog Mars. Prve novele objavljene su u hrvatskoj periodici 1921. U prvoj varijanti zbirke 1922. prezentirane su četiri novele: Tri domobrana, Domobran Jambrek, Baraka Pet Be i Smrt Franje Kadavera. U kasnijim izdanjima taj je izbor dopunjavan, u definitivnoj verziji objavljenoj 1933. nalazi se još i Magyar királyi honvéd novella (Kraljevska ugarska domobranska novela) prvi put objavljena također 1921. i Bitka kod Bistrice Lesne (1923). U kasnijim izdanjima u zbirku je uvrštena i novela Hrvatska rapsodija (1917). Po svojoj tematici u domobranski ciklus Krležina stvaralaštva ubraja se i drama Galicija (1922).

Domobrani u Krležinu djelu, hrvatski seljaci strpani u vojnički mundir, na istočnoj fronti, u Galiciji, prerastaju u simbol prkosa i otpora protiv imperijalne Austro-Ugarske i političkih i društvenih odnosa u nagodbenjačkoj Hrvatskoj. Transpozicija te borbe u Krležinoj novelističkoj beletristici je višeslojna. Otpor hrvatskog puka personificiranog u uniformiranim likovima zagorskih i podravskih seljaka, nacionalna tragika »malih ljudi«, domobrana, a kroz njih i nacije javlja se kao bunt protiv stroge vojničke discipline kao ograničenja osnovnih ljudskih sloboda, također i kao pobuna protiv autokratskog, imperijalnog režima habsburške monarhije, zatornika nacionalne slobode hrvatskog naroda, potom kao bunt kmetova protiv ponižavajućih socijalnih odnosa u feudalnom i aristokratskom društvu Monarhije te kao pacifistički i humanistički usmjeren prosvjed protiv rata i ratnih surovosti. Granice između tragičnoga, morbidnog i komičnog često nestaju i proza poprima obilježja groteske što ne umanjuje snagu Krležine humanističke poruke. Sve je to dano elementarnom, originalnom literarnom snagom, kombinacijom »rijetkog smisla za realno slikanje, s naklonošću za najsmjelijim fantazijama« (M. Bogdanović).

Mnogi kritičari i povjesničari književnosti (I. Lőkös, R. Maixner, M. Vaupotić, Š. Vučetić, R. Vučković) svrstavaju zbirku Hrvatski bog Mars među najbolja Krležina prozna ostvarenja. Knjiga je doživjela veći broj izdanja u nas i u inozemstvu. Novele iz ciklusa bile su prve iz Krležina opusa prevedena na neki strani jezik, u Čehoslovačkoj 1926 (prijevod V. Chaba).

Tema domobrana i domobranstva pojavljuje se i u nizu Krležinih esejističkih, memoarskih, dnevničkih pa i poetskih djela (Davni dani, Izlet u Mađarsku 1947, Dnevnik i dr.). U njima autor razrađuje, analizira i kritizira fenomen domobranstva. U izdanjima Hrvatskog boga Marsa nakon 1946. kao dodatak uvršten je i opširan, minuciozno razrađen Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova u kojem posebnu vrijednost imaju opširni esejistički ekskurzi u objašnjenjima natuknica Domobran, Vježbovnik i dr.

LIT.: L. Garai, A pécsi Magyar királyi honvéd hadapródiskola története, Pécs 1939; E. Šinko, Istina M. Krleže, Republika, 1952, 9; I. Lőkös, Krleža, a Monarchia és Közép-Európa krónikása, u knj. Hidak jegyében, Budapest 1974; M. Vaupotić, Siva boja smrti, Zagreb 1974; R. Vučković, Evolucije i transformacije Krležine novelistike, Miroslav Krleža 1973, Zagreb 1975; J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; Gy. Spiró, Miroslav Krleža, Budapest 1981; Š. Vučetić, Krležino književno djelo, Zagreb 1983; D. Zelmanović, Kadet Krleža, Zagreb 1987; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987; isti, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.