DONADINI, Ulderiko

DONADINI, Ulderiko, književnik (Plaški, 8. IV. 1894 - Zagreb, 10. V. 1923). Nakon nesređena djetinjstva dolazi u Zagreb gdje završava gimnaziju i apsolvira prirodoslovlje (1918). Zakratko prihvaća učiteljsku službu u Petrinji, Zagrebu i Vinkovcima, a od 1921. uglavnom je na liječenju u stenjevačkoj duševnoj bolnici. Donadini je autor rastrganoga i prilično opsežnoga književnog djela u rasponu od dojmljivo osobnih poniranja k literarnome kao nesvjesnome (Lude priče) do kritika i feljtona u kojima je njegova neobuzdana narav više uvažavala strast nego argumente (Kamena s ramena). Izdavao je i gotovo sam ispunjavao jedan od najvažnijih časopisa hrvatske književne avangarde, Kokot (1916-18, četrnaest brojeva).

Donadini je jedan od prvih Krležinih kritičara, štoviše, može ga se smatrati začetnikom onog pravca u poimanju Krležine literature što ga običavamo nazivati apriornom negacijom. U tri broja Kokota (1917) potrudio se otkloniti Podnevnu simfoniju kao »neukus, literarnu kaćiperštinu i lažnu afektaciju«, »otkriti« u Panu lektiru kojom se K. nabacuje poput »snoba s frazama koje ne razumije«, te oglasiti Benešića sukrivcem za promociju, kako se Donadiniju čini, praznog brbljanja pa je zapravo svejedno jesu li Tri simfonije podijeljene u tri ili više dijelova i kako su naslovljene. K. je napisao dvije primjedbe o Donadiniju, kojega se u dnevnicima i razgovorima sjeća kao izgubljene i tragične figure. Iz prve, sročene u formi svojevrsnog nekrologa (Četiri mrtva književnika, Književna republika, 1923, knj. I, br. 1), doznajemo da ga je poznavao došavši u razgovorima s njim do saznanja o Donadinijevoj rezignaciji nad idealima za kojima je tragao. U drugoj, zapravo pamfletskom prikazu Nevistićeve studije (Donadini, Dostojevski i Ivan Nevistić, Književna republika, 1927, knj. IV, br. 3-4), »književne realizacije« tih ideala drži »savršeno dosadnim, verbalnim i papirnatim«. Novela Smrt Rikarda Harlekinija (1925) asocira naslovom i građom (»misterij našeg književnog života«) na Donadinijev slučaj kao predložak, ali je K. takvu interpretaciju odbijao, prihvaćajući tek, u jednom pismu Matkoviću, da je riječ o »varijaciji napisanoj na temu njegove smrti«.

BIBL. U. D.: Savremenikov birokratizam, Kokot, 1917, 9 i 12; Tri simfonije, Kokot, 1917, 13.