Dragutin Domjanić

»DRAGUTIN DOMJANIĆ«, esej, napisan u povodu Domjanićeve smrti, prvi put objavljen u časopisu Danas, 1934, knj. I, br. 2; uvršten je u prvo izdanje knjige dojmova i eseja Evropa danas (Zagreb 1935), i potom, mjestimice izmijenjen, u sva njezina kasnija izdanja (Zagreb 1956. i Sarajevo 1979).

U eseju K. ironijski komentira Domjanićevo pjesničko stvaranje, estetičko ishodište, društvene nazore i opću situaciju u hrvatskoj lirici i književnoj kritici. Prikazuje Domjanića kao neizvornu pjesničku pojavu koja se za trideset godina stvaranja nije pomaknula od početnih oblika i prvih mladenačkih nadahnuća. Pišući pod Vidrićevim utjecajem, on se »nikada nije probio do neposrednosti svog vlastitog izraza«, već je neprestano ponavljao banalne secesijske obrasce, mehanički se povodio za rimama i izražavao strukturom tuđih stihova. Njegovi su pjesnički ljubavni motivi oblikovani rječnikom vrtlarskog nazivlja (cvijeće, drveće, parkovi, fontane, klupe) i »za sve lijepe duše onoga vremena« tajanstvenim čarobnim riječima kao što su »plen air, kamin, aleja, menuet, clavecin, capriccio, rondeau ili finale«. Izgubljen u ondašnjoj sveopćoj estetičkoj zbrci, Domjanić je, poput Vojnovića, ostao plavokrvno slijep na tegobe običnog puka i politička gibanja, pa je takvo njegovo držanje i svojevrstan »socijalni dokumenat sredine«. K. zaključuje ogled ocjenom Domjanićeva kajkavskoga pjesništva, koje drži daleko slabijim od Galovićeva i iskazom više nalik govoru »zagrebačkog asfalta nego čiste kajkavske jezične pozadine«.

U temelju Krležina esejističkog postupka nalazi se potpuna književna nesklonost Domjanićevu pjesništvu i estetici iz koje ono proizlazi, kao i izrazita netrpeljivost spram pjesnikova društvenog podrijetla i položaja. Stoga izravnom ironijskom karakterizacijom stvara sliku izgubljena, neizvorna i natražnjački usmjerena pjesnika, koji se, u takvoj esejističkoj obradi, prometnuo u negativni simbol jednog dijela hrvatske kulturne sredine.

De. D.