Duga stiha

»DUGA STIHA« pjesma prvi put objavljena u zbirci Pjesme II (Zagreb 1918), a potom s neznatnim izmjenama u Knjizi lirike (Zagreb 1932). U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Jedna je od najsnažnijih lirskih orkestracija Krležina prosvjeda ne samo protiv ratne stvarnosti nego i civilizacijskog besmisla u kojemu vladaju lažne vrijednosti. Umjesto robovanja strastima prema stvarima, za koje se gine i krvari, bogu i ženi, što »polet kao spona davi«, valja se izdići, nadvladati ih - »izrasti iz sebe«, te dosegnuti pravi smisao kakav u svojem nadahnuću doseže pjesnik. U ekstazi, njemu je stih »putokaz« iz besmisla (»Stih ne pozna bolova besmisla.«), iz ludila (»U Stihu nema ludila...«) i nemira (»... jer stih je mir!«). Nije to, međutim, težnja nekoj trajnoj umrtvljujućoj ravnoteži indiferentnoj spram svakodnevne stvarnosti. Pjesnikov Stih (tj. umjetnički, kreativni čin!) djelatan je i on u imaginarnom dijalogu poziva (»Stih slavno gori,/ i ko bog govori«) ljude da prezru svoje strasti koje im donose samo kletvu, strah, užas i blud te da ih prevladaju igrom, jer igra pretpostavlja čistu, naivnu i nevinu dušu kao u djece (usp. motiv plesa u Olimpijcu..., Svibanjskoj pjesmi te komentar uz Ples mrtvih stihova!); samo takva duša sposobna je za polet. Pjesma je tako ne samo prosvjed nego istodobno i himna drukčijem životu, životu rasterećenu – balasta povijesnoga »prokletog juče« i »bolnog prekjuče«, života metaforički povezana i nadvladana simboličnim značenjem duge kao mosta između zemlje i neba, odn. ljudskoga i božanskoga. To je apoteoza stihu, pjesmi, umjetnosti, odn. svakom stvaralačkom činu kojega inspiraciju K. glorificira upotrijebivši joj pridjevak »božanski«. Isto se nalazi u nizu drugih njegovih pjesama (usp. komentar uz pjesmu Stih!), pa je to - u svoj svojoj kompleksnosti - još jedna lirska varijacija odnosa čovjeka i boga.

Vi. B.