Eppur si muove. Studije i osvrti

»EPPUR SI MUOVE. Studije i osvrti«, knjiga eseja i kraćih nefikcionalnih tekstova objavljena u Zagrebu 1938 (DMK BNP). Sadržava tekstove: Eppur si muove, Karl Kraus o ratnim stvarima, Knjiga o caru Vilimu, Žene na kiši, Madžarska varijacija, Smrt Anatolea Francea, O dvjestagodišnjici rođenja Imanuela Kanta, U spomen Lava Grüna, Nad grobom socijaldemokrata Bukšega, Otac Augusta Strindberga, André Gide o Kongu, Mereškovski o Napoleonu, O tendenciji u umjetnosti, Senzacionalna krađa stihova u Beogradu, Lamentacija prigodom događaja u Engleskoj, Uspomeni Karla Krausa. Napomena na kraju knjige donosi bibliografske podatke i kraća objašnjenja uz najvažnije članke, posebno uz esej Eppur si muove, i priloge o K. Krausu. »Rasturavanje i prodavanje« knjige zabranjeno je rješenjem Državnog tužilaštva u Zagrebu 14. II. 1938.

Sastavljena od heterogena materijala (eseji o različitim temama, esejistički nekrolozi, prikazi knjiga, kraći tekstovi s elementima pjesme u prozi) knjiga Eppur si muove nije se u kasnijim izdanjima Krležinih sabranih djela održala kao cjelina: u njoj okupljeni članci dospjeli su u različite knjige.

Među tekstovima okupljenima u knjizi po stupnju tematske autonomije ističu se eseji Eppur si muove, Madžarska varijacija i O tendenciji u umjetnosti. Prvi je od njih Krležina apologija Mira u Brest-Litovsku što ga je boljševička ruska vlast sklopila s Centralnim silama početkom 1918. Esej je nastao kao reakcija na negativno vrednovanje boljševičkoga ratnopolitičkog poteza u zapadnoeuropskim sredinama i domaćim antantofilskim krugovima, koji su Brest-Litovski mir ocijenili kao kapitulaciju i slabljenje Antantinih fronta. K. pak u separatnom potezu boljševika vidi spas za rusku revoluciju, koja će, kad se učvrsti i preraste u svjetski proces, ionako dovesti do sloma njem. imperijalizma (»I ne bi li moguće još i danas tekla krv na flandrijskim poljanama, da se po Germaniji nije širila svijest - da u Moskvi na Kremlju zvone zvona o podne i na večer ideji Mira«). Madžarska varijacija, pisana za broj Nove Evrope posvećen madž. temama, gdje je objavljena pod naslovom Petöfi iAdy, dva barjaka madžarske knjige, daje sažet prikaz razvoja madž. književnosti u kontekstu kojega se visoko vrednuje Petöfijeva i Adyjeva poezija. Esej je pisan impresionistički, započinje pomalo romantičnom evokacijom ključnih događaja iz madž. srednjovjekovne prošlosti, ali svjedoči o Krležinu poznavanju madž. književnosti iz prve ruke. Esej O tendenciji u umjetnosti iz 1935. sažeta je rekapitulacija estetičkih stavova što ih je K. bio već iznio u Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića i, kao takav, polemika s utilitarnim estetikama ranoga XX. st. Izravan su adresat Krležinih polemičkih teza domaći knjiž. krugovi okupljeni oko lijevih ideja i komunističkoga pokreta; autor uviđa, i koristi se time kao jakim kritičkim argumentom, da zagovor tendencije u umjetnosti povezuje ljevicu s estetikom vjerskih institucija ili ekstremno desnih političkih krugova, uključujući i fašizam: u pitanju utilitarizma u umjetnosti »Crkva katolička, Marinetti, fašizam Mussolinijev isto tako kao i doktor Goebbels (...) stoposto [su] saglasni«.

Osim tematski autonomnijih eseja, Eppur si muove donosi i nekoliko esejističkih priloga potaknutih knjigama drugih autora. Knjiga o caru Vilimu osvrt je na knjigu E. LudwigaWillhelm II (1962), André Gide o Kongu komentar je Gideovu putopisu Voyage au Congo (1927), Mereškovski o Napoleonu negativna je kritika knjige D. Mereškovskog Napoleon (1929), a članak Karl Kraus o ratnim stvarima reakcija je na Krausovu knjigu DieletztenTagederMenschheit (1919). Ti eseji manje su odraz Krležinih knjiž. sklonosti i nesklonosti, a važniji su za razumijevanje njegovih društvenokritičkih pogleda, što posebno vrijedi za tekstove o caru Wilhelmu i o Krausovoj knjizi. Pisani su u maniri impresionističke kritike, s jakim emotivnim angažmanom, kompozicijski razbarušeno i mimo uobičajenih uzusa recenzentskoga posla (ni jedan tekst npr. ne donosi pune podatke o knjizi).

Knjiga Eppur si muove sadržava i nekoliko prigodnih članaka: jedan obljetnički esej (O dvjestagodišnjici rođenja Imanuela Kanta) i tri esejistička nekrologa (Smrt Anatolea Francea, U spomen Lavu Grünu i Nad grobom socijaldemokrata Bukšega). Obljetnica Kantova rođenja dala je Krleži povod za kratku i poetsko-slikovitu rekapitulaciju filozofovih teoloških i gnoseoloških teza, ali ponajviše za visoko vrednovanje njegova djelca O vječnom miru (»teze Kantove o vječnome miru, o razoružanju država, o federativnom republikanskom ustavu ni dan danas nisu izgubile ništa na svojoj aktuelnosti«). Smrt Anatolea Francea tematski je prilično slobodna, asocijativno skokovita refleksija potaknuta viješću o smrti slavnoga franc, pisca. Nekrolog Lavu Grünu Krležin je emotivan oproštaj od intelektualca koji mu je bio blizak po stavovima i drag kao osoba. Nekrolog Vilimu Bukšegu kritičko je razmišljanje o dometima i rezultatima hrv. socijalne demokracije, u okružju koje se, još u doba prije I. svj. rata, započelo Krležino upoznavanje s politikom eur. ljevice i Druge internacionale.

U Eppur si muove ušlo je i nekoliko članaka i zapisa koji ne tvore neku samostalnu skupinu: jedna kazališna kritika proširena različitim autobiografskim materijalom (Otac Augusta Strindberga), jedna lirska impresija sa socijalnim motivima (Žene na kiši), podsjećanje na jedan tragikomičan beogradski knjiž. skandal (Senzacionalna krađa stihova u Beogradu), reagiranje na jedan politički događaj iz života radničke klase (Lamentacije povodom događaja u Engleskoj) i reprodukcija jednoga Krležina razgovora o K. Krausu (Uspomeni Karla Krausa).

Zo. Kr.