FAUST

FAUST. U književnom kontekstu naslovni junak Goetheova glavnoga pjesničkog djela i naslov (ili ime junaka) u nizu drugih, manje poznatih književnih djela (Marlowe, Lessing, Klinger, Lenau, Turgenjev, Valéry i dr.); u neknjiževnom kontekstu autentična, iako dijelom legendama osoba koja je živjela u Njemačkoj u XVI. st. i o kojoj postoje neki pouzdani zapisi: pustolov, učenjak i opsjenar u isti mah. Faust je karakterističan lik za epohe kasnoga srednjeg vijeka i renesanse, za previranja u razdobljima između praznovjerja i znanosti. Pričanja o njemu, u maštovitoj sprezi sa srednjovjekovnim pričama o đavlu i okladama s đavlom, tvorile su građu za prvo književno djelo s Faustovim likom, tzv. pučku knjigu Historia von D. Johann Fausten, koja u crkvenom duhu prikazuje junakove fantastične pustolovine, njegovo druženje s đavlom i prokletstvo. Cijela kasnija književna tradicija crpe motive iz tog djela, ali ih dakako više ne tumači nabožno. Preteže problematika koju nameću konzekvence novovjekovne intelektualnosti. Ona prožima i Goetheova Fausta.

Prvi oduži Krležin osvrt na Fausta nalazi se u eseju Marginalije uz slike Petra Dobrovića (Savremenik, 1921, 4). Autor zamjera Goetheu što »magičnu sredovječnu koncepciju« o ugovoru s đavlom nije ostvario »materijalistički«, u dijalektičkom tumačenju, nego se »rasplinuo u medijevalnoj verzifikaciji«. Što taj sud sadrži, teško je reći; ovako formuliran, on jedva što kazuje, a posebno je prijeporan za znalce Goetheova djela, koji znadu da se upravo u prizorima s Mefistom očituju dijalektičke spoznaje (na što je, uostalom, upozorio i Marx). U istom odlomku K. se, međutim, služi slikama iz Fausta (kazaljke na satu, vrijeme, vječnost), što zacijelo svjedoči o umjetničkoj fascinaciji. Faustov lik nazočan je u Krležinu poetskom stvaralaštvu indirektno, u modusu faustovske problematike koja se nazire u galeriji velikih dramskih junaka kao što su Kolumbo i Michelangelo. Doktor Faust (ne zna se da li Goetheov ili onaj stariji, pučki) pojavljuje se u drami Lutke, fiktivnom komadu koji se, kao djelo romanesknog lika, opisuje u poglavlju U Blatviji romana Banket u Blitvi. Faust je ovdje među lutkama, figurama satiričko-alegorijske igre koja prikazuje odnos ljudi (lutaka) prema iracionalnoj determinaciji. Jorik, neka vrst Kerempuha, nagovara likove da prestanu biti poslušne lutke, a Faust ga u tome podržava, i sam uvjeren kako je vrijeme da čovječanstvo prestane glumiti »jednu te istu predstavu« poput lutke na niti. Uloga koju K. ovdje dodjeljuje Faustu odgovara uobičajenim konotacijama tog imena.

LIT.: Z. Konstantinović, Krleža o nemačkoj i skandinavskoj književnosti, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986.