FILOZOFIJA

FILOZOFIJA. Krleža je među onim piscima evropske književnosti koji svjedoče o kulturnopovijesnoj pojavi karakterističnoj za književna zbivanja od vremena francuskih enciklopedista u XVIII. st. do danas: o emancipaciji misaonosti i ukidanju tradicionalnih granica među kategorijama retorike, poetike i filozofije. Izvanredan je primjer za taj fenomen filozofski opus F. Nietzschea, pisca, filologa i pjesnika. Simptomatično je da je upravo Nietzsche bio među Krležinim trajnim uzorima.

Enciklopedijski pristup problematici Krležina odnosa prema filozofiji mora razmotriti bar tri aspekta: autorovo poznavanje filozofske baštine i suvremenih tendencija, zatim njegov osobni doprinos misaonoj djelatnosti koja se u užem smatra filozofijom i, naposljetku, filozofske implikacije njegovih poetskih odn. fikcionalnih djela. Drugi i treći aspekt teško je, dakako, lučiti jedan od drugoga, no kao operativna međa može poslužiti distinkcija između ekspozitornih (esejističkih i srodnih) tekstova i beletrističkih djela. U razmatranju svih aspekata treba imati podjednako na umu i dijakroniju, dakle, eventualne razlike između pojedinih stvaralačkih faza, osobito s obzirom na udjel životnih (egzistencijalnih, političkih i društvenih) iskustava.

Najmanje je originalnosti u Krležinim pokušajima da iskaže svoje viđenje velikih mislilaca i znanstvenika. Iako i ovdje ima iznimaka (F. Nietzsche, M. Stirner, E. Mach), općenito se može ustvrditi da se u većini esejističkih odlomaka i leksikografskih bilješki te vrste i prečesto očituju neka sporna ili čak negativna obilježja piščevih diskurzivnih tekstova: apodiktičnost bez primjerena obrazloženja, temperamentan, osjećajan odnos prema fenomenima, sve do brzopletosti, ponekad samo jednostrano poznavanje stvari, sklonost da se racionalni diskurs zamijeni metaforičkom dosjetkom. Međutim, očito je da je K. bio svjestan svojih granica. Broj tekstova o filozofima razmjerno je malen, pogotovu u usporedbi s radovima o piscima i slikarima. Tekstovi imaju većinom karakter usputnih zapisa i marginalija, rasutih po esejima, putopisima i dnevnicima. Najčešći su osvrti na Platona, Hipokrata, F. Bacona, G. W. Leibniza, I. Kanta, J. G. Fichtea, G. W. F. Hegela, A. Schopenhauera, K. Marxa, F. Nietzschea, V. I. Lenjina. U repertoaru imena očituje se jasan trag uglavnom konvencionalne lektire mladih intelektualaca u vrijeme I. svj. rata i oktobarske revolucije: uz obligatna imena poznata iz gimnazije ili građanskog doma nalaze se imena lijevih teoretičara. Zbog dikcije i tehnike pisanja svojstvene Krleži teško je, a često i nemoguće, točno ustanoviti doseg njegova stvarnog poznavanja pojedinih filozofa, a prije svega: temelji li se prosudba na čitateljskoj autopsiji ili na obavijestima iz druge ruke. Da i ovo drugo valja pretpostaviti, na to upućuje neodređenost sudova o misaonoj supstanci pojedinih autora (npr. Kanta ili Hegela) i pretežitost zapažanja što se odnose na recepciju njihovih djela, odn. pojedinih misli istrgnutih iz konteksta i osuđenih na to da se tradiraju kao klišeji. I Krležine primjedbe, ponekad izvan utrtih akademskih karakterizacija, uglavnom i same pogoduju stvaranju novih klišeja; tako npr. u usporedbi Kanta s jakobinizmom, on ne određuje po čemu je Kantovo razmišljanje filozofski analogno revolucionarnom zbivanju. Kantova estetika, koja je svojim bitnim tezama misaono sankcionirala jedan od temeljnih prevrata u novovjekom poimanju umjetničkog stvaralaštva, nije u Krleže ostavila traga, vjerojatno stoga što ona svojedobno nije tako duboko prodrla u opću svijest kao njegova spoznajna teorija i etika.

S današnjega gledišta čitanje Krležinih sudova izaziva oprečne dojmove i zaključke. Ponekad iznenađuje nekonvencionalnost vizure, npr. kada se, i to u godinama nakon 1945, Marx i Nietzsche stavljaju jedan pored drugoga kao duhovni mentori te jedan ne isključuje drugoga. U isti je mah očita neizdašnost diskursa upravo ondje gdje bi se moglo očekivati temeljitije poznavanje predmeta. Zanimljiva je činjenica da su zapisi o Marxu razmjerno oskudni i uglavnom konformno deklarativni. Pretežito je riječ o parafrazama najpoznatijih njegovih teza, npr. o odnosu svijesti i društvenog bitka. Iako su ti zapisi pretežito iz vremena nakon 1945, dakle iz razdoblja kada su Krleži mogla biti pristupačna sva Marxova djela, misli mladoga Marxa jedva se naziru. Naprotiv, naglasak je na Kapitalu i drugim ekonomskim i povijesnim raspravama, što se očituje u učestalim tvrdnjama o egzaktnosti Marxovih »ekspertiza« o strukturi kapitalističke ekonomije (primjerice, u Govoru na kongresu književnika u Ljubljani, 1952). Neortodoksna zapažanja koja se iznimno odnose na rane Marxove spise mogu se jedino naći u zapisu o G. Papiniju (1942), a predmet im je Marxovo shvaćanja ljudske naravi, njegova - kako kaže K. - formula »čovjeka«. K. ovdje iskazuje misao koja nije opće mjesto u tumačenjima Marxovih djela: da se i njegovo poimanje čovjeka temelji na antropološkom apriorizmu, tj. na pretpostavci da je prevladavanje otuđenja restitucija jezgre ljudske naravi; a tu jezgru K. naziva idealnom predodžbom, apstrakcijom u duhu J. J. Rousseaua i L. Feuerbacha. Treba požaliti što K. tu tezu - da ni materijalistički pristup ne može u krajnosti bez nekih apriorizama (analognih idealističkim postulatima) - nije razradio kao što nije razradio ni svoje teze o F. Nietzscheu. Usporedi li se nazočnost komunističkih teoretičara u Krležinim refleksijama, upada u oči okolnost da u mladoga Krleže a i kasnije, u razdoblju između I. i II. svj. rata, Marxu ne pripada istaknuta uloga; javlja se više kao dalek odjek. Krleže se, očito, u jednom razdoblju više dojmio Lenjin, prije svega njegova politička aktivnost, a manje filozofska publicistika. Nameće se zaključak da je u Krleže povremeno prevladavala sumnja u vrijednost dijagnostičke sposobnosti, u usporedbi s neposrednim političkim činom.

U tom svjetlu valja promatrati i tekstove koji pripadaju korpusu zapisa gotovo isključivo posvećenih filozofskoj tematici, prije svega tekstove objavljene u knjizi Eseji IV (Zagreb 1963), poimence: Marginalija na temu o spoznajnoteorijskoj magiji, Razgovor o istini, O društvenom nagonu, Sociologija i socijalizam, O bogu i Ideje, napisane u sklopu dnevničkih zapisa 1942, no objavljene tek petnaestak godina kasnije. Osnovno obilježje relevantno za prosudbu tih zapisa jest nesklonost da se pogledi izlažu sustavno i iole iscrpno. Dnevnički iskaz ovdje, dakako, nije jedini razlog; očituje se, prije svega, uvjerenje da sustavnosti tzv. akademske filozofije, koje god ona orijentacije bila, treba suprotstaviti spontanost izraza koji se ne mora ravnati prema nekim pravilima. I u tom nastojanju K. je vjerojatno imao na umu osobito misaonu praksu svoga velikoga njemačkog uzora, Nietzschea. Kratkoća zapisa, skokovitost, ukidanje granica između strogo pojmovnog diskursa i aforističke dosjetke odn. poetske evokacije - sve to upućuje na »engadinskog samot- nika«. Srodan način pisanja mogao je K. prepoznati i u pojedinim knjigama E. Blocha, no o tom autoru, s kojim je bilo bitnoga zajedništva, nije pisao. Teško je reći je li uopće bilo predodžbe koja bi sadržavala više od osnovnih obavijesti. Druga je važna osobitost većine tih zapisa poznata iz povijesti filozofije i književnosti od najstarijih vremena: oblik dijaloga (u Krleže razgovor između apstraktnih glasova A i B). Ta se praksa ovdje ne temelji na istinskom sučeljavanju posve suprotnih gledišta nego na retoričkom postupku koji je izraz autorove potrebe da iskaže svoje antinomijsko spoznavanje.

Upravo u takvoj fakturi očituju se najzanimljivije strane Krležina razmišljanja. U retorici nadmetanja autor uspijeva ostvariti, bar u nekim odlomcima, originalnost. Osobnost je Krležina u otporu koji se u njega redovito javlja kao reakcija na misao koja je izgubila spontanost i snagu iritacije te je postala ozakonjenom ideologijom, čvrstim sustavom i oblikom vlasti. Iz skokovitih i često posve nedorečenih zapisa mogu se ipak nazreti neki temeljni motivi. Jedan od njih svakako se ističe kao provodni misaoni sadržaj: sumnja u smisao i trajnost filozofskih konstrukcija (osobito idealističkih, ali i materijalističkih; ako se okoštavaju u dogme) i u isti mah spontana želja da se sustavima suprotstavi izvornost neposrednoga kritičkog opažanja ili jednostavno elementarna senzualnost, kojom čovjek očituje svoju subjektivnost. Stoga je karakterističan antagonizam Krležinih misaonih sklonosti: prema obuhvatnim, sintetičkim »formulama« u spoznajnoj teoriji, filozofiji povijesti i antropologiji, te prema skepsi koja se poziva na neposredno subjektivno iskustvo koje izmiče misaonim uopćavanjima. Imajući na umu najezdu apstrakcija, koje su podloga ideologija, autor je većinom sklon da ustane u obranu subjektivne evidencije. U tom opredjeljenju nazočna je, dakako, snažna poetska senzibilnost, za koju spoznaja i doživljaj tvore jedinstvo (pa »estetski« može značiti »umjetnički«, ali i, po etimologiji, »čulno«). Vrlo je karakterističan naslov prvog zapisa u nizu Marginalija: »Jasno i nejasno«. Jasne nam se čine apstraktne misaone formule, abrevijature iskustva, ali gola zbilja uvijek je neusporedivo složenija i zamršenija, pa istinsko iskustvo jasnoću pretvara u nejasnoću. »Protutnjala je četa konjanika na crnim konjima bijesne ljudske historije, a u opalu neba, na zelenom staklu nijemog i prozirnog amalgama, ocrtava se srp lune kao da se ništa nije dogodilo. Potamnjelo je nebo. Plove mračne galije oblaka, spremaju se titani nebeski na teške bitke, zvoni koprena kiše, a u svakoj kapljici milijarde zvjezdanih odraza dalekih i beskonačnih prostora, kroz koje treperi blaga svjetlost ljudske svijesti. Jasno i jednostavno, a istodobno mutno i nejasno. Romoni kiša slika i spoznaja, obavijena dimom suvremenih spoznajnoteorijskih teorema, uvijek još tajanstvenih kao što je bio tajanstven efeski alfabet prije nekoliko tisuća godina« (završni odlomak prvog zapisa). Ulomak je karakterističan ne samo zbog spomenute sumnje (koja, međutim, u Krležinim razmatranjima ipak nigdje ne vodi decidiranom agnosticizmu); značajan je i zbog toga što svjedoči o autorovu običaju da posljednju riječ prepusti pjesničkoj evokaciji, da pojam i pojmovno razlikovanje zamijeni slikom - koja je isto tako višeznačna, i stoga nedefinirana, kao što može biti višeznačan iskustveni podatak prije nego što ga zahvati i »obradi« neka interpretativna shema.

Analogno se mogu tumačiti Krležine simpatije prema F. Baconu i njegovu empirizmu (u jednom od najdužih filozofijskih zapisa: Branislav Petronijević i Francis Bacon). Polemički osvrt na Petronijevićevo tumačenje Baconove misli iskazuje misaonu solidarnost s engl. filozofom, u djelu kojega je Krležu osobito privukla sprega empirijske radoznalosti i kritičnosti prema tradicionalnim predrasudama (ideologijama). Krležina materijalistička orijentacija zapravo je izraz sumnje u idealističke postulate, a mnogo manje doktrinaran materijalizam po svaku cijenu. U temelju je uvijek odbojnost prema hipostaziranju, npr. u ideji životnih zbivanja i povijesnih kretanja kao očitovanja apsolutnih načela. Zapis u Davnim danima (3. siječnja 1918) stoga pita: »Koja je razlika između svetoga Pavía i sv. Hegela? Sveti Pavao i sv. Hegel, obojica vjeruju u Pneumu. (...) Svemirski Duh i poslanica Korinćanima: sve spada u jedan te isti period u još Nedepneumatizirani period, kad još nije bilo otrovnih plinova...« Međutim, problematika spoznaje u antinomijskoj poziciji otkriva i svoje radikalne aspekte kada misao postaje svjesna neodrživosti obiju krajnosti: i doktrinarne afirmacije i načelnog nihilizma ili skepticizma. Pod istim datumom bilježe Davni dani: »Tko? Nitko. Tko? Netko. Nepoznati Netko. Da li on vjeruje? Ne. On sumnja. Ignorabimus? Ne. Scimus. Što? Treba htjeti i smjeti i to je sve ... Karamazovština. Bogotraženje. Bogohuljenje. Docta ignorantia grofa Jasnopoljanskog. Intelektualna i moralna britva Nietzscheova. Šta ćemo s Tolstojem? Podjednako strano. Više od toga: antipatično.«

Krležino nepovjerenje prema svakoj apodiktičnosti, tj. prema samouvjerenju i pomanjkanju sumnje, stavu koji omogućuje skepsom neopterećen odgovor na sva pitanja, provlači se kroz cijelo njegovo stvaralaštvo, sve do kasnih dnevničkih zapisa. Takve dvojbe autor je povjeravao i svojim dramskim i pripovjednim likovima. Treba podsjetiti na skeptike među protagonistima ranih drama, junake koje razdiru sumnje, ili na središnji lik romana Na rubu pameti, koji se odmah na početku prvoga poglavlja iskazuje kao čovjek kojega smetaju apriorna tumačenja, materijalistička koliko i metafizička. »Izvolite vi o ovakvom jednom ,slobodnom misliocu‘ izjaviti da vam pojam deteologizirane kiše nije baš sasvim jasan i da vi lično baš ne vjerujete da su nebeske vodovodne naprave božanskog porijekla, ali da vam je šetnja kišom u svakom slučaju milija od ispraznog pravovjernog nadmudrivanja, taj će vas gospodin inkvizitor zaklati u ime slobodne misli‘, kao što vas je klao jučer u ime bilo kakvog drugog imperativa: ako ste sumnjali da je kiša božja, to je smrtonosno upravo tako kao što je danas smrtonosno sumnjati da pojam kiše nije time objašnjen, što smo je svrstali u red ,prirodnih‘, i tako dalje...«

Razumljivo je da su ti Krležini misaoni motivi poticajni bili osobito na dvama tematskim područjima: antropološkom i historiozofskom. Čovjek u antropološkoj vizuri, tj. razmatran na onom stupnju apstrakcije što ga dopušta filogenetsko iskustvo, u biti je središnja kategorija Krležina razmišljanja o srži povijesti, i stoga provodni motiv dnevničkih i esejističkih tekstova. Ne iznenađuje što se i ovdje ističe dvojako shvaćanje: čovjek je povijesno biće time što stvara svoju povijest, mijenjajući svoje životne prilike i preobražavajući cjelokupnu prirodu; međutim, u dinamičnom biću očituju se konstante ljudskog ponašanja u temeljnim životnim situacijama, konstante tako snažno izražene da se, u opreci s prvim, nameće tumačenje po kojemu su povijesne mijene, »razvoj«, »napredak«, samo varijacije na unaprijed zadanu temu, ili, izraženo drugom metaforom, Nietzscheovom, puko preobličavanje stalnoga kretanja u krugu. Dvojstvo pogleda nalazi u Krleže ironičnog tumača. Jedno od markantnih mjesta u Davnim danima (3. siječnja 1918) ustvrđuje da se čovjek mišljenjem i slikanjem uzdigao nad majmunsku razinu. Put do umjetničke sublimacije i racionalne discipline pouzdan je pokazatelj napretka: to su kategorije koje riječima »razvitak« i »humanost« daju sadržaj. No dijalektika se očituje u tome što atavizmi ne samo što nisu prevladani; oni su zbog snage čovjekove tehnike postali još mnogo opasniji pa čovjek upravo svojim napretkom potencira na neslućen način svoju agresivnost. Razgovor o humanizmu (1960) rezimira poglede na antagonističko dvojstvo ljudske naravi (odn. ono što se hipostazira kao ljudska narav) ovako: čovjek je Krležinu intelegibilnom govorniku (glasu) »dvostruka kreatura«, tj. »ljudožder i samilosnik, dobar i zao, trut i pčela, svinja i vuk, vilenjak i budala, borac i kukavelj, razvratnik i isposnik, rasipnik, žderonja i škrtica sveobuhvatno, odjednom i istodobno. (...) Mjerilo sviju stvari, a jedini među životinjama svijestan svoje smrtnosti, čovjek izgrađuje sebe i svoju sudbinu, on vlada sobom i svojim strastima, a istodobno on je slijep kao narav...« Historiozofske zaključke iz takvih misaonih premisa formulirao je autor osobito u zapisu Magistra vitae (1967), koji je subjektivan obračun s ideološki propisanim optimizmom svih apologeta predodžbe o bezuvjetnom napretku u povijesnim zbivanjima. S onu stranu deklariranog optimizma ili pesimizma, K. progovara o povijesti kao projekciji (od Voltairea do Hegela i njegovih sljedbenika) i kao iskustvu, uglavnom kaotičnom i bolnom, shvaćajući tu dihotomiju kao rezultat mobilnih tumačenja, koja su i sama relativna i ne mogu se smatrati definitivnim istinama. Dužinski presjek u pristupu Krležinoj misli pokazuje određene oscilacije, ali ipak trajnu autorovu sklonost dubokoj skepsi prema oblicima ideološke predeterminacije. Ističe se pak, još i u kasnim zapisima, uvjerenje da je umjetničko stvaralaštvo jedan od univerzalnih i primarnih kriterija ljudskosti.

Nazočnost filozofske problematike u Krležinim fikcionalnim djelima jedna je od bitnih značajki toga stvaralaštva, evidentna na svakom koraku. Ipak, treba upozoriti da K. (za razliku od nekih drugih autora, koji fundamentalne misli tretiraju samo kao elemente građe, npr. u dijalozima) svoje temeljne misaone modele (iskaz antinomija, denaturalizacije i dr.) ugrađuje u zorne oblike djela, u njihovu strukturu, tako da te osnove ne ostaju na razini stranog elementa nego tvore tematsku i oblikovnu srž djela. Zadaća je tekstualne analize da pokaže funkciju pojedinih postupaka (npr. amplifikacije, napose disparatnog nizanja u pjesmama i pripovjednim djelima) u odnosu na cjelinu autorova misaonog svijeta.

LIT.: Z. Posavec, Estetika M. Krleže, Kolo, 1968, 7; D. M. Jeremić, Osnovne filozofske teze u književnom delu Miroslava Krleže, LMS, 1973, knj. 412, br. 1;J. Wierzbicki, Miroslav Krleža, Zagreb 1980; S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; A. Leitner, Die Gestalt des Künstlers bei Miroslav Krleža, Heidelberg 1986; S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.