FLAKER, Aleksandar

FLAKER, Aleksandar, slavist i povjesničar književnosti (Białistok, 1924). Školovao se u Zagrebu, maturirao u Senju, diplomirao 1949. slavistiku u Zagrebu. Doktorirao 1954. tezom Pravaštvo i ruska književnost, a 1957. habilitirao. Profesor ruske književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, predavač po pozivu na najistaknutijim evr. i amer. sveučilištima, sudionik mnogobrojnih međunarodnih slavističkih kongresa, član uredništva uglednih domaćih i stranih časopisa, član HAZU i počasni član Madžarske akademije znanosti. Znanstvenik iznimno široka interesa, koji seže od književnopovijesne i književnoteorijske problematike do poredbenoga proučavanja pojava iz ruske, hrvatske i ostalih slavenskih književnosti XIX. i XX. st. kako u njihovu međusobnu odnosu, tako i u odnosu prema pojavama iz zapadnoevropskih književnosti. Urednik mnogobrojnih domaćih i inozemnih zbornika i serije Pojmovnik ruske avangarde. Važnije knjige: Stilovi i razdoblja (sa Z. Škrebom), Zagreb 1964; Književne poredbe, Zagreb 1968; Stilske formacije, Zagreb 1976; Poetika osporavanja, Zagreb 1982; Ruska avangarda, Zagreb 1984; Nomadi ljepote, Zagreb 1988.

Krleža je nedvojbeno središnja figura Flakerova dugogodišnjeg i predanog bavljenja hrvatskom književnošću. Prve interpretacije njegovih tekstova objavljene su u knjizi Književne poredbe, a u njima Flaker nastoji u dotadašnji usko nacionalni okvir hrvatske književne historiografije uvesti poredbeni horizont, ali tako da analiza ne napusti specifično književno polazište. Tu mu očiti evr. doslusi Krležine poezije i proze pribavljaju važnu argumentacijsku potporu. Slijede daljnji prilozi evr. kontekstuiranju, prije svega Krležine proze - polemičke, esejističke, dnevničke, putopisne, novelističke, romansijerske - i to manje na razini u njoj zastupljenih nazora, a više u perspektivi književnih postupaka, prostornog, vremenskog i likovnog ustrojavanja književnoga svijeta. Potkrepljujući i obogaćujući na taj način Flakerovu poredbenu metodu književnopovijesne periodizacije, K. je ujedno i problematizira. Pokazuje se, naime, ono što je Flaker otpočetka slutio, tj. da nikakva mreža paralelizama i analogija ne može iscrpsti »osporavateljski« potencijal velikog pisca. Polazeći od antimodelativnosti Krležina modela svijeta, Flaker otvara novo poglavlje svoga književnopovijesnog interesa: antiformativnu formaciju avangarde. Unatoč Krležinu odbojnu stavu prema evr. književnoj avangardi te naglašavanju potrebe njezine prilagodbe domaćoj književnoj tradiciji, Flaker strpljivom raščlambom njegova djela otkriva niz avangardnih značajki: od temeljnoga stava osporavanja i estetskog prevrednovanja, preko groteskno-karnevalske dehijerarhizacije, vremenskih i prostornih pomaka, simultanizacije, tehnika kolaža i montaže, sve do tzv. optimalne projekcije u budućnost oslonjene na kreativno-anticipacijski potencijal Krležinih »misaonih subjekata«. U kasnijim, intermedijalnim radovima, on također iscrpno pokazuje kako je Krležina proza na početku 30-ih godina prešla na tipično avangardan način iz glazbenoga u slikarsko polje, podjednako u svojim kompozicijskim sklonostima kao i u općoj konfiguraciji svoga svijeta. Osobito je u tome sklopu zanimljiva teza o »Krležinu Brabantu«, gdje se ishodišta jednoga važnog piščeva kronotopa pronalaze s jedne strane u Bruegelovu i Boschovu slikarstvu, a s druge strane u Erazmovoj Pohvali ludosti. Na to se nadovezuje druga Flakerova teza, o »dijalektu kao osporavanju«, koja iz analogije između Tilla Ullenspiegela i Petrice Kerempuha izvlači zaključak o Krležinu povjerenju u vitalnu snagu puka, što svojom energijom uzdrmava sve jalove međaše evr. visoke kulture te se time očituje kao uporište piščeve optimalne projekcije u budućnost.

Sve to ipak još nije dovoljno da učini Krležu paradigmatičnim avangardnim književnikom, prije svega zbog njegova dvostruko usmjerenog inzistiranja na estetskoj funkciji književnosti: protiv avangardnoga »ikarskog poleta u prazninu« u korist socijalnog angažmana, te protiv realističkog normativizma onodobne književne ljevice u korist slobode umjetnosti. Iako se nije mirio s tendencioznim književnim dogmama svojih političkih suputnika, K. se u svojim romanima ipak odužio izostalome (po njemu) hrvatskom realizmu, što pokazuje genealogijski ciklus o Glembajevima. No pritom Flaker ustraje na sljedećemu paradoksu: kao što K. nije mogao osporiti ništa - pa ni hrvatsku književnu tradiciju XIX. st. - a da od toga ipak nešto ne naslijedi, tako on nije mogao niti naslijediti ništa - pa ni evr. tradiciju genealogijskoga romana - a da to istodobno ne ospori.

U kratkome, ali ključnome tekstu Flakerove životne zaokupljenosti Krležom, napisanome u povodu piščeve smrti (Krležina prekoračenja, u knj. Poetika osporavanja), K. nimalo slučajno postaje utjelovljenjem transgresije, koju Flaker očito drži samom supstancom književnosti. »Krleža je prekoračivao literarne modele, njegov se ,anti-model‘ prekoračiti ne može, upravo zato što je njegova književnost i njegova politika izrasla na prevladavanju književnosti, politike i života. Ni Galileja nije moguće oponašati, može se samo za njim ponavljati: A ipak se kreće!«

Vl. Bi.