FLAUBERT, Gustave

FLAUBERT, Gustave, francuski romanopisac (Rouen, 21. XII. 1821 - Croisset, 8. V. 1880). Smatran obično klasikom francuskoga realističkog romana, zapravo je pisac kojega su književni postupci odlučujuće utjecali na prozu i poeziju XX. st. Njegovo stajalište da »autor mora u svom djelu ostati nevidljiv« prikazujući »samo činjenice«, dovelo ga je u oštar sukob s pretpostavkama vladajućeg morala i društva toga doba. U svojoj književnoj praksi razvio asketski strogu filozofiju samog čina pisanja. Glavna djela: Madame Bovary, Sentimentalni odgoj, Bouvard i Pécuchet.

U širokom spektru književnih imena i pojava kojima se K. bavi, Flaubert se pojavljuje sporadično, ali uvijek kao umjetnički argument za Krležinu formulaciju »sretne realizacije« ili »obrade dostojne motiva«. Zanimljivo je da K., autentično moderni umjetnik, kojemu način prikazivanja ima snagu gotovo eidetskih slika, nikad ne razmatra dvije Flaubertove postavke kojima je on zadužio suvremenu književnost: onu da pisac mora »prezentirati a ne opisivati«, te o umjetnosti precrtavanja, tj. o točnoj riječi. Ipak, vrednujući djelo M. Prousta, K. instinktivno u njemu prepoznaje »flaubertovske motive«. Reklo bi se da Flaubertu pristupa s jednom starijom poetikom od one kojom sam vlada u svojoj spisateljskoj praksi, a koja je zapravo »flaubertovska« u smislu kako su je shvaćali svi relevantni romanopisci XX. st. U Flauberta će još uvijek vrednovati motiv, temu, a ne način: kad K. piše o prvom odlasku mladića javnoj ženi u Flaubertovu Novembru, čitatelj će se umah prisjetiti istog motiva iz Povratka Filipa Latinovicza. Katalizatorsku ulogu što ju je za druge pisce XX. st. imao Flaubert, u Krleže je očito bio odigrao Proust, pa Flauberta smješta više među važna imena francuskog romana XIX. st., a ne toliko među izrazite prethodnike moderne književnosti. Stoga će reći kako je pod udarom avangardnih »izama« odzvonilo vremenu »soignirane proze, npr. Flaubertu...« U svojim raspravama o tendencioznoj književnosti, K. se ideološki poslužio još jednom Flaubertovom postavkom, onom o »beskorisnosti umjetnosti«, pa je u Govoru na Kongresu književnika u Ljubljani spomenuo kako ta teza »nije bila lijevo korisna«, ali je ostala i »desno nekorisna... pa čak i razorna«. U Predgovoru »Podravskim motivima« Krste Hegedušića ističe da je »opis socijalne bijede kod Flauberta« ljeviji od svega što se može naći u tzv. lijevoj književnosti. Tako je i Flaubert poslužio Krležinoj trajnoj borbi za integritet umjetničke »sretne realizacije«, a protiv tendencioznosti bez umjetnosti.

BIBL.: M. K.: Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, Zagreb 1933; Govor na Kongresu književnika u Ljubljani, Republika, 1952, 10-11; O Marcelu Proustu, Eseji I, SDMKZ, sv. 18, Zagreb 1961.

LIT.: P. Matvejević, Stari i novi razgovori s Krležom, Zagreb 1982, str. 123.

Ni. Pk.