FRANCUSKA REVOLUCIJA

FRANCUSKA REVOLUCIJA, buržoasko-demokratski prevrat (1789-99), koji je dokinuo feudalni sustav i stvorio podlogu za razvoj modernoga građanskog (kapitalističkog) društva. Ideje što ih je u revolucionarnim previranjima afirmiralo francusko građanstvo proizlazile su iz racionalističko-prosvjetiteljske filozofije. Okvir im je bilo učenje o prirodnom pravu čovjeka, a svoj su izraz našle u Deklaraciji o pravima čovjeka i građanina (26. VIII. 1789), odn. u Ustavu (1791), prema kojem se nova država zasniva na načelima narodnog suvereniteta, jednakosti pred zakonom i slobodi svih građana. Ti dokumenti, koji su apsolutna negacija hijerarhijskog društva plemićkih privilegija i koji znače temelj nove, građansko-demokratske države, naišli su na snažan odjek u mnogim zemljama, napose u Evropi. Ideje i rezultati francuske revolucije postaju postupno ideje i stremljenja građanske klase posvuda u svijetu, iako ih ona na različite načine prilagođuje konkretnim prilikama. Zato se smatra da revolucija u Francuskoj, iako nije bila prva revolucija toga tipa, ima značenje povijesne sile koja je u mnogočemu odredila razvojne tokove u Evropi i u svijetu XIX. st., a na određeni način i u XX. st. Desetogodišnje revolucionarno gibanje, koje je iz temelja izmijenilo društvenu strukturu Francuske s kraja XVIII. st., bilo je rezultat dugotrajne, složene krize države i društva koja je kulminirala 70-ih i 80-ih godina, što se poklapa s vladavinom Luja XVI (1774-92). U samom centru krize bile su napetosti između ekonomski snažnoga građanstva, lišenoga bilo kakva političkog utjecaja, i zastarjelih institucija apsolutne monarhije. Kako su različiti pokušaji da se ona reformira propali zbog otpora plemstva i visokoga klera, dotadašnji uglavnom politički sukob dvaju povlaštenih staleža i građanstva kao vodeće snage trećeg, obespravljenog staleža što je kulminirao konstituiranjem Narodne ustavotvorne skupštine (20. VI. 1789), pretvorio se u otvoreni obračun s ancien régimeom koji je 14. VII. 1789. otpočeo jurišem pariških masa na Bastilleu, omrznuti simbol apsolutističke monarhije. Francuska revolucija dugotrajan je i zbivanjima bogat proces stvaranja osnove građanskog društva. U njemu su sudjelovali svi slojevi društva, no odlučujuću su ulogu, u svim fazama revolucije, imale različite građanske struje. U prvoj fazi, 1789-93, na čelu revolucije je umjerena građanska struja (žirondisti, fejani) koja donosi ustav, saziva prvu skupštinu izabranu na temelju općeg prava glasa (Konvent) i napokon ukida monarhiju i uvodi republiku. U drugoj fazi, 1793-94, kada su vojni porazi, glad, inflacija i brojne seljačke bune počeli ugrožavati revolucionarna postignuća, na čelo revolucije izbija radikalna građanska struja predvođena M. Robespierreom. Ona rezultate revolucije štiti terorom, radikalizirajući pritom njezin program, no to nije moglo pridonijeti stabilizaciji države i novog društva. U trećoj fazi, nakon pogubljenja Robespierrea i njegovih pristaša (jakobinci), revolucija ulazi u završnu fazu, koja je u osnovi povratak onome što je ostvareno u prvoj fazi. God. 1795. donesen je ustav prema kojemu zakonodavnu vlast ima dvodomna skupština, a izvršnu Direktorij. Vladavina Direktorija, ugrožavana nemirima koje su poticale i ljevica i desnica, završava vojnim udarom Napoleona 9. XI. 1799. U tom razdoblju uspjeli su, međutim, očvrsnuti temelji klasnoga građanskog društva, koje će svoj složeni razvoj nastaviti u XIX. st.

K. smatra da je francuska revolucija, jer nije provela program socijalnih reformi, u osnovi ostvarila samo formalnu, ali ne i stvarnu jednakost među ljudima. Zato njezine rezultate ocjenjuje kao prilično skromne, iako ideje pod kojima je vođena drži plemenitima. Za njega je francuska revolucija bila »naivni zanos« koji, baš zato što nije izazvao korjenite društvene reforme u interesu najširih slojeva, zapravo nije ostvario svoje ideale nego je omogućio afirmaciju građanske demokracije, za koju K. drži da je njihova negacija.

BIBL. M. K.: Davni dani. Zapisi 1914-1921, Godina 1917, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Eppur si muove (1919-1938- 1961), u knj. Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972.

Mo. St.