Frano Supilo. In memoriam o pedesetogodišnjici smrti 1917 - 1967

»FRANO SUPILO. In memoriam o pedesetogodišnjici smrti 1917 - 1967«, tekst objavljen u Riječkoj reviji, 1967, 1. Zaokupljen svih tih pedeset godina njegovim slomom, Krleža i u ovoj prigodnoj skici portretira Supila na pozadini fatumskog okvira hrvatskih političkih mentaliteta s »banskosavjetničkom magnicifentnom perspektivom« kao negacijom »idealističkog starčevićanstva«. Doživljavajući politiku »viteškim pozivom«, Supilo je »sentimentalni borac« koji je »miješajući razne karte, izgubio svoju igru«, jer dosljednoga političkog programa, ni razrađene strategije političke borbe u danim okolnostima nije imao. Stoga se, zaokupljen fanatičnom idejom narodnog ideala, i »na vlasti« držao nezgrapno, ravnodušan spram njezinih rituala te neoprezan u vrtlogu perfidnih smicalica. Toj fantomizaciji »naroda« K. pripisuje »biblijsku patetiku« srodnu Kranjčevićevu doživljaju, odajući i time živu fasciniranost Supilovom karizmatičkom sjenom, premda se u razradi odnosa »proroka« i »naroda« ironično osjeća zatočenikom narodne svijesti koja u kritičnom trenutku nije reagirala kako se to shematski očekivalo. Koliko je pružiti prevratnički otpor bilo objektivno teško, dokaz su Krleži hrvatske odmetničke mase kojima do kraja rata nije bilo omogućeno aktivno organiziranje u borbi »protiv Austrije«. U pogodnom trenutku narodnog oslobođenja »narod« dakle nije »ostao pasivan«, nego se »odmetnuo od svih iluzija« baš kao i Frano Supilo, istupajući 1916. iz Jugoslavenskog odbora. U tu katarzičnu identifikaciju K. upisuje vlastite formule što mu se na talogu »bogatog negativnog iskustva« čine razvidnima. Poričući nepromišljenost Supilove hirovite političke taktike neočekivanih saveza i dvosmislene zavjereničke konspiracije, K. u njoj nalazi »dublju logiku« kao osnovicu »bistre dalekovidnosti« i dosljednog prepoznavanja cilja prema kome se kretao različitim smjerovima, dokazujući dosljednost svojom principijelnom žrtvom. Animozitete i podozrenje što su ga pratili, tumači otporom njegovu idealizmu, pri čemu »vidovdanska omladina« koja mu je ostala posljednjim utočištem ni sama nije drugo do »nova iluzionistička inspiracija«. Ovaj je Krležin tekst dokument konačne potvrde duboke fascinacije sudbinom nad kojom je bio zagledan u vlastite dvojbe.

Vl. Bo.