GALOVIĆ, Fran

GALOVIĆ, Fran, pjesnik, pripovjedač, dramski pisac, književni i kazališni kritičar (Peteranec kraj Koprivnice, 20. VII. 1887 - Radenković, Mačva, 26. X. 1914). Od 1903. objavljuje pjesme uglavnom simbolističkih obilježja, s temama smrti i lirskog pejzaža, pod utjecajem Matoša i Vidrića. Iznimnost njegova lirskog talenta potvrđuje nedovršena zbirka pjesama Z mojih bregov (1913-14), napisana na kajkavskom narječju. Prozu hrvatske moderne obogatio je simbolističkim pripovijestima Začarano ogledalo (1914) i Ispovijed (1914). U bogatom dramskom opusu izdvajaju se njegova dramska vizija Pred smrt i drama Mati, izvedene u Zagrebu 1916. Ostala objavljena djela: aktovka Tamara (1907) i pjesme Četiri grada (1912).

Svojim osobnim odnosom prema Galovićevoj kajk. poeziji, istančanim kritičkim sluhom za njezine suptilne jezične nijanse i autobiografsku dramu u tim stihovima, Krleža je zaslužan za cjelovitu književnu afirmaciju tog pjesnika. U Pismu iz Koprivnice (Hrvat, 31. I. 1925) K. otkriva sugestivnu i magičnu moć Galovićeva kajk. lirizma, koji se kroz masu štok. stihova u maniri Matoševe retorične verzifikacije probio do svoje autentičnosti. U Galovićevu kajk. pjesničkom glasu K. doživljuje lirsku sintezu pjesnika zastupljenih u antologiji Hrvatska mlada lirika, koji tragično završavaju već svojim debijem. Galovićevi stihovi sudbinski dodiruju predjele smrti, a pjesma o starom kostanju, Barrèsovu simboličnom stablu, doživljena je kao pogrebna kantilena pjesnika na odlasku u nepovrat. U tome predsmrtnom dijalogu pjesnikovu sa zavičajnim stablom koji je »pun mračnosrebrnastog šuma gadnih podzemnih slutnja«, K. nazire koprenu rane smrti nadvite nad zavičajnim podravskim predjelima. Objavljujući 1925. u Književnoj republici Galovićev ciklus pjesama Z mojih bregov, K. novoj kajk. lirici otkriva njezino ishodište i najautentičniju knjiž. vrijednost. Na tu vrijednost K. upozorava i u Fragmentima dnevnika iz godine 1967 (Forum, 1972, 6), kada ponovo čita Galovića. Uz poraznu ocjenu njegove literarnosti (»isprepletenost dara i grafomanije«), posebice proze (»papirnati pajac u knjižarskom izlogu«), K. u kajk. lirici Galovićevoj čuje kako progovaraju mračna poglavlja koja su sinonim drame čitave jedne literature, naroda i iskorijenjene seljačke inteligencije. Pred sugestijom kantilene Crn-bel K. postavlja dvojbu njezine sugestivnosti i u slučaju da nije realiziran pogrebni reski ton prekriven onomatopejom, dok pjesmu Kostanj atribuira kao autobiografsku baladu o iskorijenjenome hrv. inteligentu na prijelazu stoljeća. Krležin odnos prema Galoviću decidirano je označen i u Razgovorima s Miroslavom Krležom P. Matvejevića (1969), gdje je, govoreći o genezi Balada, kao poticajne tekstove iz skromne pjesničke kajk. tradicije izdvojio »i nekoliko rijetkih pjesama Galovićevih«.

Jo. S.