GAVELLA, Branko

GAVELLA, Branko, redatelj, kazališni i književni kritičar, teatrolog i pedagog (Zagreb, 28. VII. 1885 - Zagreb, 8. IV. 1962). Gimnaziju završio u Zagrebu, filozofiju i germanistiku studirao u Beču (slušajući filozofske i dramaturške kolegije F. Jodla, L. Muellnera i I. Reicha, germanističke J. Minora i slavističke V. Jagića); doktorirao 1908. tezom Die Erkenntnistheoretische Bedeutung des Urteilis; od 1909. pristav Sveučilišne knjižnice u Zagrebu i stalni kazališni kritičar zagrebačkoga njemačkog dnevnika Agramer Tagblatt.

Kao redatelj debitirao je u Hrvatskome narodnom kazalištu 1914. uprizorenjem Schillerove Messinske vjerenice, a nakon trogodišnjeg prekida za I. svj. rata (vraća se s galicijskog ratišta kao rezervni poručnik) postaje redateljem, dramaturgom i ravnateljem Drame HNK (1922-25); angažira se na osnivanju Državne glumačke škole. Zbog niza sukoba prelazi u Beograd, gdje je imenovan ravnateljem Drame Narodnog pozorišta; smijenjen s te dužnosti nakon putovanja u Sovjetski Savez (1928), ostavlja državnu službu, režira u Osijeku i Ljubljani, a od 1931. radi u Brnu, uz zgodimična gostovanja u Pragu, Milanu (kao redatelj opera) i jugoslavenskim kazalištima. Vraća se u Zagreb 1939. i režira niz zapaženih predstava (Na Tri kralja, Diogeneš, Sin domovine, Večeras improviziramo i dr.); 1943. ponovno emigrira i kraj II. svj. rata dočekuje u Pragu. Od ljeta 1947. angažiran je u Slovenskom narodnom gledališču (SNG) u Ljubljani i predaje na tamošnjoj kazališnoj akademiji; početkom 1949.vraća se ponovno u Zagreb, režira drame i opere u HNK, sudjeluje u osnivanju Zagrebačkoga dramskog kazališta (danas DK »Gavella«), gostuje u Ljubljani, Beogradu, Dubrovniku i Trstu; predaje na Akademiji za kazališnu umjetnost i piše teatrološke studije i eseje. Režirao je 279 dramskih i opernih predstava i tiskao više od 300 tekstova o kazalištu i književnosti; za života mu je objavljena knjiga Hrvatsko glumište (1953) a važniji su mu tekstovi posmrtno sabrani u knjigama Glumac i kazalište (1967) i Književnost i kazalište (1970). Držeći redatelja za »zastupnika književnosti u kazalištu«, ponajviše se bavio (i kao redatelj, i kao pedagog, i kao teoretičar) pitanjima scenskoga govora i govorne realizacije dramskog teksta.

Gavella je prvi kazališni redatelj Krležinih drama. Na autorov pismeni zahtjev on u jesen 1920. postavlja na pozornicu HNK Galiciju. Posve dovršena, predstava je zabranjena samo sat prije premijere (30. XII, na dan »Obznane«), ali su na temelju sačuvane inspicijentske knjige s Gavellinim bilješkama i sjećanja sudionika (T. Strozzi npr.) teatrolozi rekonstruirali njegovu »redateljsku interpretaciju koja je od mjestimice jarkoga naturalizma u Krležinu tekstu nastojala intenzivno prijeći na scenska sredstva što su omogućavala ekspresionističko akcentuiranje« (N. Batušić).

Nakon Galicije Gavella u HNK režira Golgotu, kao prvu javno prikazanu Krležinu dramu (premijera 3. XI. 1922), i Vučjaka (30. XII. 1923) te Michelangela Buonarrotija (19. V. 1925) i Adama i Evu (29. V. 1925). Dramu U logoru režira s ansamblom Zagrebačkoga dramskoga kazališta (premijera na gostovanju u Subotici, 22. III. 1954), Golgotu postavlja s istim ansamblom (Subotica, 23. III. 1954) a Vučjaka ponovno režira u HNK (14. XII. 1950) i ljubljanskom SNG (4. II. 1951). Osim spomenutih tekstova režira i sve drame glembajevskoga ciklusa: U agoniji (Beograd, 16. VI. 1928; Ljubljana, 16. IX. 1933; Brno, 10. X. 1934), Gospodu Glembajeve (Beograd, 11. V. 1929; Ljubljana, 26. II. 1931; Brno, 4. XII. 1931; Maribor, 1. X. 1933; slovensko kazalište u Trstu, 14. X. 1951) i Ledu (Sombor, ansambl osječko-novosadskoga kazališta, 30. IV. 1930; Ljubljana, 27. IV. 1932; Zagreb, 11. IV. 1953). Režirao je ukupno 20 predstava na temelju 9 Krležinih dramskih tekstova.

Režirajući Galiciju, Golgotu, Vučjaka i dvije »legende«, u suradnji sa scenografom Lj. Babićem, prije svega pokušavao je eksteriorizirati stilske (ekspresionističke) značajke tih tekstova te se, prema vlastitim riječima, bavio više didaskalijama nego dijalogom; u glembajevskom ciklusu nastojao je, pridajući veću pozornost glumi i govornoj realizaciji dijaloških dijelova teksta, scenski provesti psihološku, sociološku i ideološku analizu fenomena »glembajevštine«.

Napisao je desetak tekstova o Krleži. Važniji su: Miroslav Krleža, Glembajevsko tršćanske varijacije, Krleža i Zagreb i Miroslav Krleža i kazalište. U prvom tekstu, pisanom uz premijeru drame Gospoda Glembajevi u Ljubljani, govori o determiniranosti »Krležine literarne fizionomije« kulturnim i političkim ozračjem Zagreba na prijelazu iz XIX. u XX. st. i o glembajevskom ciklusu kao putu prema marksistički utemeljenoj kritici »sintetičke konstrukcije stogodišnje laži na kojoj je osnovan velik dio hrvatskog građanskog društva«. Odnos Krleže i Zagreba u istoimenom članku postavlja »dijalektički«: Krležina je »fizionomija« determinirana sredinom, ali joj se istodobno i kritički sučeljuje; Krležinu borbenost i »taktičku« umješnost u polemikama drži njegovim odgovorom na »mlakost« i »paradnu militantnost« austrougarske vojske. Glembajevsko tršćanske varijacije esejistički su komentar Gavellina uprizorenja Gospode Glembajevih u Trstu; pozornost ne zaslužuje toliko teza o tršćanskoj, a ne grčko-venecijanskoj »genezi« Daniellijevih, koliko ocjena da K. »često u traženju najmarkantnijega i najprodornijeg izraza preskače ono što zapravo mnogo skromnije« postoji »ispod tog izraza, dajući mu njegovu životnu konkretnost«, te sud da je bit »glembajevštine« njezino »prelijevanje« u »svoju negaciju«. U tekstu Krleža i kazalište, pisanom o 60-oj obljetnici Krležina života, nakon uvodne napomene o tome »kako je kazalište u stvari ispunjavalo relativno malen neznačajan dio« njihovih »raspravljanja«, opisuje Krležin stil kao »koegzistenciju materijalne, krvavo impresivno doživljene mase objektivnog materijala i gotovo bolno žudnog nastojanja da izvuče iz tog kaosa jasnu ,vertikalu‘ fundamentalnog značenja cijelog tog kovitlanja zbivanja«; Krležin odnos spram kazališne izvedbe njegovih tekstova određuje kao zahtjev za »uvjerljivo vidljivom demonstracijom i afirmacijom« teksta, koju izvodi iz autorove bojazni da riječ »sama nije dosta vidljiv tumač svoga životnog smisla« a dramski opus (prije nastanka Areteja) dijeli u tri faze, temeljeći podjelu na razlici u prožimanju »realnih« zbivanja »fantastičnim elementima«, odnosno na njihovoj odsutnosti iz dramskog svijeta ciklusa o Glembajevima. O neostvarenom uprizorenju Kraljeva na »orijaškom ,ringlšpilu‘«, uz animirane projekcije i konkretnu glazbu, pisao je u studiji Hrvatska književnost u hrvatskom kazalištu i naše kazalište u književnosti.

Svojim je režijama Krležinih drama bio uglavnom nezadovoljan, prosudivši da u mladosti nije znao provesti »selekciju toga scenskog materijala ni po njegovoj funkcionalno scenskoj potrebi, a ni po mogućnostima njegove scenske adaptacije«; u glembajevskom ciklusu, koji nikad nije uspio režirati kao cjelinu, nije pak scenski »svladao« sve njegove »scensko-psihološke slojeve«.

K. se rijetko osvrtao na Gavellin redateljski rad. Dan nakon njegove smrti (»9 aprila 1962 po ponoći«) napisao je tekst tiskan kao nekrolog (U spomen Branka Gavelle, Forum, 1962, 5) gdje, uz niz konvencionalnih pohvala redateljevoj »uznemirenoj uobrazilji«, »istančanom sluhu za najskriveniju tajnu ljudske riječi« i postojanosti političkih i etičkih načela (»lijevi, liberalni nonkonformist«), zapisuje da se, zbog mnogih razlika u »pogledima na publiku, na ljude, na pojave i na događaje«, njihovo »drugovanje odvijalo godinama u znaku stalne i podjednako strastvene prepirke«.

BIBL. B. G.: Miroslav Krleža, Gledališki list Narodnega gledališča v Ljubljani. Drama, 1930-31, 12; Glembajevščina. Ob premieri drame »V agoniji«, ibid., 1933-34, 2; Redatelj o autoru, Književni horizonti. 1934, 1; Glembajevsko tršćanske varijacije, Hrvatsko kolo, 1952, 2: Krleža i Zagreb, Naprijed, 3. VII. 1953; Miroslav Krleža i kazalište, Republika, 1953, 7-8; Krležin teatar, Vjesnik u srijedu, 9. XII. 1953; O predstavama »Golgota« i »U logoru«, Zagrebačko dramsko kazalište, 1954; Literata i čovjek Miroslav Krleža, Prolog, 1981, 48-49.

LIT.: S. Batušić, Praizvedbe Krležinih djela u Zagrebu, Pozorište, Tuzla 1963. 3: D. Gašparović (urednik), Branko Gavella - život i djelo, Zagreb 1971: N. Batušić, Gavella. Književnost i kazalište, Zagreb 1983:7. Lešić, Istorija jugoslavenske moderne režije (1861-1941), Novi Sad 1986.

B. Sen.