Grafička izložba 8. III - 20. III. 1926

»GRAFIČKA IZLOŽBA 8. III - 20. III. 1926«, članak prvi put objavljen u Obzoru, 11. III. 1926. Kao sastavni dio polemike Kako se kod nas piše o slikarstvu objavljen je u Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 2.

O izložbi A. Augustinčića, V. Grdana, O. Mujadžića, I. Pećnika, O. Postružnika i I. Tabakovića u Salonu »Ulrich« napisao je Krleža izrazito negativnu kritiku. Predbacio je izlagačima da njihova shvaćanja ne nastavljaju domaću likovnu problematiku i razvoj, već znače »majmunisanje zapada«, eklektiku, površno preuzimanje stranih obrazaca. Držeći da je to, istina, sudbina »periferičnosti jednog malenog naroda, koji nije ni u centralnoj Evropi ni na Balkanu«, K. ipak izložbu ocjenjuje blijedom i epigonskom s obzirom na uzore: Deraina, Matissea, Segonzaca, Picassoa. Takav odbojan sud teško je objašnjiv s obzirom na pojavu kritičkog realizma već u djelima te izložbe, autori kojih će uostalom, svi osim jednoga, uskoro postati članovima grupe Zemlja. Te godine dolazi i do prvoga kontakta između Krleže i K. Hegedušića, u kojem se, među ostalim, s velikim štovanjem govori o Bruegelovu stvaralaštvu.

Kako u nekim drugim napisima o likovnim temama, tako i u ovom K. iskazuje stanovit apriorizam dokazivanjem svojih uvjerenja; uz neutemeljenu ocjenu šestorice izlagača (za koje kaže da su »nošeni talasom mode«, te im pretpostavlja dostignuća naših »impresionista« Račića, Kraljevića i Becića), članak sadržava i druga razmišljanja o suvremenoj umjetnosti. Valja naglasiti da je velik dio teksta K. prenio u kasnija izdanja (od 1932. dalje) eseja Marginalija uz slike Petra Dobrovića (prvi put objavljenoga 1921). Fragmenti članka pretiskani su i unutar Teksta govora u okviru diskusije na izvanrednom plenumu Saveza književnika Jugoslavije (Republika, 1954, 11-12). Činjenica unošenja i trajnog objavljivanja tih teza svjedoči o važnosti koju im je pridavao autor. Pišući o Picassou, jednom od najeksponiranijih stvaralaca onog doba, K. pokazuje sklonost za njegovo plavo i ružičasto, pretkubističko razdoblje, a mišljenje o kubizmu argumentira povezivanjem s drugim avangardama - »kako je sav taj kubizam zapravo apsurdan, dokazalo je čudovište ,dada‘«. Skeptičan je prema spomenutim pravcima općenito, a čine mu se oni besmislenima napose u našoj sredini. Poslije Auerova i Bužanova slikarstva ili Ivakićeve književnosti, misli K., nema temelja koji bi te pokrete učinili u nas logičnim, autentičnim. Bez obzira na opravdanost tog rezoniranja koje polazi od afiniteta samo prema realističkom slikarstvu, K. dosljedno zaključuje kako slijediti takve »uzore rasapa, znači raspadati se pre svoje vlastite eksistencije«. O cjelokupnom pak ruskom apstraktnom slikarstvu u ovom je tekstu izrekao poznato mišljenje da ono ne vrijedi »jedne stare kineske bronce«.

LIT.: G. Gamulin, Hrvatsko slikarstvo XX. stoljeća, I, Zagreb 1987, str. 423; I. Reberski, Oton Postružnik, Zagreb 1987.