HABSBURGOVCI

traži dalje ...

HABSBURGOVCI, jedna od najstarijih i najmoćnijih evropskih dinastija, nosi naziv po gradu Habsburgu u švicarskom kantonu Aargau. Pripadnici ove brojne i široko razgranate feudalne obitelji već su u XI. st. držali velike posjede u Elzasu a poslije, u XIII. st. i u drugim krajevima Njemačke i Švicarske. Početak dinastije datira od 1273. kada je grof Rudolf I. izabran za njemačkoga kralja a nakon pobjede nad češkim kraljem Otakarom II (1278) proširio vlast nad vojvodstvima Austrijom i Štajerskom te u XIV. st. i nad Kranjskom, Koruškom i Tirolom. Vještom diplomacijom i bračnim vezama i dalje se širi vlast Habsburgovaca te postaju najmoćnijom dinastijom Evrope. Tako je ženidbenim vezama pod vlast Habsburgovaca došao dio Nizozemske i Španjolska, ugovorima o baštinjenju češko i hrvatsko-ugarsko prijestolje. Najviši uspon dinastija dostiže na početku XVI. st. pod Karlom V (1500-1558) pod čijom su vlasti pored njemačkih zemalja još i Burgundija, Španjolska s Napuljem, Sicilijom, Nizozemskom i američkim kolonijama, Milano, te austrijske nasljedne zemlje. Dio toga golemog carstva Karlo V. je prepustio svom bratu Ferdinandu I. i otada su postojale dvije habsburške vladalačke linije, španjolska i austrijska (ili njemačka). Španjolsku su Habsburgovci izgubili 1700. Austrijska linija je uz češku krunu, nakon bitke kod Mohácsa i raspada Ugarske, 1527. stekla i ugarsko-hrvatsku krunu (Ferdinand I) a 1556. i krunu Njemačko-Rimskog Carstva. Smrću Leopolda (1716), sina Karla VI. ugašena je u austrijskoj habsburškoj liniji muška loza pa je naslijeđe osigurano Leopoldovoj sestri Mariji Tereziji (Pragmatička sankcija). Nakon njezina braka s Franjom Stjepanom Lotaringijskim naziv dinastije se mijenja u Habsburg-Lothringen. Marija Terezija i njezin sin i nasljednik Josip II, predstavnici su prosvjetiteljskog apsolutizma i smatraju se najistaknutijim vladarima dinastije. Unuk Marije Terezije, Franjo II. posljednji je car Svetoga Rimskog Carstva Njemačkog Naroda (razbijenoga pod pritiskom Napoleona) i od 1804. nosi titulu cara Austrije. Ustanak u Beču i revolucija u Madžarskoj, porazi u ratovima s Italijom i Pruskom, tokom XIX. st., u vrijeme vladavine Franje Josipa I (od 1848) slabe moć Monarhije i ona se ne oporavlja ni pokušajima širenja svoje vlasti na Balkanu okupacijom (1878) i aneksijom (1908) Bosne i Hercegovine. Deset godina kasnije nakon poraza u I. svj. ratu dolazi 1918. do sloma Habsburške Monarhije.

Od sabora u Cetinu 1527, kada su u očekivanju da će Habsburgovci organizirati obranu od Turaka hrvatski feudalci izabrali Ferdinanda za hrvatskoga kralja, povijest Hrvatske bila je gotovo 400 godina vezana uz habsburšku dinastiju. Za obranu od Turaka Beč stvara Vojnu krajinu pod svojom neposrednom upravom. Bez obzira na minulu opasnost od Turske, ona do 1881. ostaje izvan granica civilne Hrvatske. Sve to vrijeme, kao i prema ostalim slavenskim narodima Monarhije, i prema hrvatskome provode se intenzivna politika germanizacije i gušenje pokreta za nacionalno oslobođenje.

Mladi Krleža, nošen nacionalnom romantikom u svojoj mladosti, doživio je povijesni događaj svjetskog razmjera: pad sedam i pol stoljeća stare i moćne dinastije u kojoj je bio podanik. Dinastija Habsburgovaca tada je već bila muzealni, dinastički feudalni čuvar institucija, zakona i ceremonijala sistema u koji je snažnim tempom nadiralo građanstvo i javljalo se radništvo, a i narodi Monarhije u težnji za svojim nacionalnim oslobođenjem.

Taj tok zbivanja bio je izazov i inspiracija za Krležu koji u nizu svojih prvih publicističkih radova iznosi sudove i zaključke o užasima i besmislenosti I. svj. rata pokrenutoga i pod komandom habsburških maršala i generala za interese i slavu Monarhije i dinastije. Prvi feljton s vojno-političkom temom K. objavljuje (nepotpisano) usred ratnih zbivanja 1915. kao vojni obveznik habsburške armije pod naslovom Barun Konrad (Obzor, 28. IV. 1915). Riječ je o ironičnoj persiflaži ličnosti i vojnih neuspjeha šefa glavnog stožera austrougarske armije maršala baruna Franza Konrada von Hӧtzendorfa, pouzdanika Franje Josipa. Feljton je pisan u osmom mjesecu rata kada su službeni ratni izvještaji brujali o pobjedama Monarhije na istočnom ratištu.U fazi konačne propasti habsburške armade tokom 1917. i 1918. K. u nizu novinskih napisa i komentara (često cenzuriranih) analizira stanje na frontama dajući stvarnu sliku o situaciji koja se nije poklapala sa službenom novinskom propagandom.

Krležina politička esejistika bila je u znaku vehementnog razobličavanja biti i pojavnih oblika habsburgovštine i u odnosu na hrvatsku povijest i stvarnost a i na šire utjecaje na evropski politički razvoj. Uz A. Starčevića i F. Supila, K. je bez sumnje najbolji poznavatelj i analitičar utjecaja habsburške politike na razvoj i prilike u Hrvatskoj i najuporniji zagovornik borbe za mijenjanje odnosa.

U Krležinu opusu najmanje četrdesetak bibliografskih jedinica protkano je motivom Habsburgovaca. Najneposrednije obrađuje taj fenomen u svojim esejima, vojnim i političkim napisima u kojima razrađuje elemente četiristogodišnje nazočnosti dinastije u kreiranju hrvatske povijesti. Prije svega to su eseji sabrani u knjizi Deset krvavih godina (Zagreb 1937), gdje su uz opširan uvodni esej o bilanci razdoblja 1914-24. objavljeni i napisi Razgovor sa sjenom F. Supila, Slom F. Supila, Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935. i dr., u kojima K. razrađuje habsburšku problematiku iz političke perspektive.

U glembajevskom ciklusu, u Sprovodu u Teresienburgu, Izletu u Madžarsku 1947, Hrvatskom bogu Marsu, u esejima Kako stoje stvari i Jugoslavensko pitanje u Prvom svjetskom ratu, u putopisu Bečke impresije i drugim proznim djelima problematika i atmosfera Monarhije osvijetljena je iz perspektive angažiranog umjetnika i dobrog poznavatelja društvenih prilika i povijesti Monarhije.

Historijsku dimenziju vladavine Habsburgovaca u hrvatskim zemljama obradio je K. u prozi najkompletnije u romanu Zastave, I-V (Sarajevo 1976), a u poeziji u Baladama Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936), prije svega u Planetarijomu (»Habsburg kuha naše meso u svom tirolskom loncu /šnapslin na Kaptolu i špricer na Dolcu/ a glava horvacka na madžarskom kolcu«). Ta se tematika pojavljuje i u simfonijskoj poemi Ulica u jesenje jutro godine devet stotina i sedamnaeste (Plamen, 1919, 8) te u mnogim pjesmama njegove ratne lirike.

U cjelini, habsburški motiv u Krležinu stvaralaštvu nije samo historicističko traganje, bilježenje i analiziranje prošlosti, povijesna reminiscencija, već neposredno svjedočanstvo kroničara Krleže o razdoblju i zbivanjima u vremenu u kojem je živio, koje je doživljavao i u kojem je stvarao.

Đ. Zć.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

HABSBURGOVCI. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/habsburgovci>.