Hajka protiv Julija Benešića

traži dalje ...

»HAJKA PROTIV JULIJA BENEŠIĆA«, polemički članak objavljen u Književnoj republici, 1926, knj. III, br. 2, kojim se Krleža uključuje u raspravu o Benešiću kao intendantu zagrebačkoga kazališta. Osporavanje Benešića trajalo je nekoliko godina: počelo je čim je kazalište organizirao na nov način te okupio nekolicinu mladih suradnika, a posebno je uzelo maha kada je umjesto Gavelle, koji je odlazio, na položaj ravnatelja Drame htio postaviti J. Kulundžića. Tražeći Benešićevo odstupanje, njegovi su oponenti, premda potaknuti osobnim motivima, argumentaciju tražili najčešće u proračunskim prekoračenjima, držeći ih dokazom neracionalnog poslovanja, ako ne i zlouporabe, a bez kojih Benešić nije mogao ostvariti ambiciozniji repertoar. Sukob je dosegnuo vrhunac u proljeće 1926, kada je Benešiću prvo oduzeta, a zatim vraćena kazališna uprava, što je imalo i konkretne političke implikacije, zbog S. Radića kao odgovornoga resornog ministra.

K. je »kampanju koja je narasla do čudestvenih dimenzija« pregledno raščlanio u opsežnu tekstu dokumentiranu citatima, pitajući se »tko su njeni nevidljivi i šifrirani režiseri«. Ponudivši čitatelju da sam, na temelju »u javnosti iznesenog materijala«, zaključi kako su optužbe »maglene i neodređene«, bez ikakve realne osnove, rezolutno se stavlja na stranu Benešića, jednoga od svojih najupornijih zagovaratelja, kojemu je, između ostaloga, mogao zahvaliti izlazak na scenu. K. odbacuje ključni argument osporavatelja o proračunu, što je »građaninu koji kod jutarnje kave u novinama čita o milijunima deficita« trebao predočiti svu težinu Benešićeve inkriminacije, pozivajući se na analogne situacije iz prošlosti, ali i ironizirajući retoričkim upitom nije li možda Benešić trebao zaustaviti dio kazališnih aktivnosti, primjerice operu, koju K. »lično drži glupošću svoje vrsti«. Efektnom paralelom otklonio je i prigovor o preferiranju »slavenskog repertoara«, podsjećajući kako je svojedobno intendant Treščec, »za vrijeme čitave afere jedan od neprekidno spominjanih kandidata za upravničko mjesto«, potaknuo Benešićevu suspenziju u Narodnim novinama upravo zbog slavenofilstva, što je za austrijsku upravu u ratnim okolnostima bio ozbiljan delikt. No dok još i dvoji o tvrdnji Riječi da je Treščec napisao veliki članak u Obzoru potpisan šifrom, na dvojicu glavnih Benešićevih osporavatelja, V. Lunačeka i L. Žimbreka nemilosrdno se obrušava, odričući im kvalifikacije i spočitavajući licemjerje novinara, navodno hrvatske opcije, koji se ne ustručavaju zalagati za doslovnu provedbu vidovdanskih zakona. Žimbrekovo pozivanje na J. Bacha, kao »našeg poznatog kazališnog stručnjaka«, izruguje aluzijom o Bachovu sedmogodišnjem pohađanju tri gimnazijska razreda, uputivši u parantezi čitatelja neka se o karakteru toga kazališnog čovjeka informira u Plamenu, gdje se s njim obračunao. Osobito je Krležu iritirao »ton« Žimbrekova omalovažavanja Benešića. Rezimirajući stoga Benešićev impozantan književni i kulturni rad, poziva Žimbreka neka se već »jedanput opameti i prestane pisati«. Time je, umjesto da bude rekapitulacija, kao što je to u sedam zaključnih točaka izložio, Krležin tekst otvorio novo poglavlje rasprave o Benešićevu slučaju.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Hajka protiv Julija Benešića. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/hajka-protiv-julija-benesica>.