Harcuvanka

traži dalje ...

»HARCUVANKA«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Sastoji se od 25 stihova u četiri asimetrične strofe (4+3 + 14+4) slobodne ritmičke strukture i s inventivnim i ekspresivnim rimarijem. Prema osnovnom značenju, starokajkavska riječ harcuvanka madž. podrijetla označuje bojnu odn. ratničku pjesmu. Učestalost te riječi, njezina korijena (harc), odn. imenice i prema njoj stvorena glagola (harcuvati) na poseban način obilježuje prostor i svijet balada, njegov neprekidni višestoljetni sunovrat u inferno ratničkih sukoba. Izuzetno živom kajk. riječi predočeno je u baladi konkretno pov. vrijeme potkraj XVI. st. kada grad Petrinja uzastopce prelazi iz ruke u ruku, a hrvatski Sabor proglašuje opći ustanak za obranu svoga teritorija. Jedna od tih epizoda, ponovno tursko osvajanje grada, jeste i tema balade koja je u skladu sa svojim nazivom sva u znaku vojničkih gibanja, meteža, pokreta četa, bojnih pokliča, bljeskova i zvukova oružja. Ratničkim, vojničkim kolonama neizbježna su pratnja i kolone prosjaka, odrpanaca, razbojnika koji slijede svu tu ratnu dreku, sluteći poput lešinara trenutak za oslađivanje na pobjedničkoj gozbi ili pak trenutak za sudioništvo u pljački poraženih, uključujući tu i nedužan grad i njegovu okolicu. Vojska, prikupljena iz svih dijelova Europe, više je zabavljena svojim užicima nego borbom i oslobođenjem, pa se pjesnikova intenzivirana ironija i uobičajeni sarkazam pretvaraju u otvorenu satiru njezinih postupaka. Štoviše, dubinom razočaranja i intimnoga ogorčenja zbog nemara stranih, »prijateljskih« četa spram obrane našeg teritorija i slobode Hrvatske u cjelini, pjesnik upućuje vrlo oštre i pogrdne riječi na račun švapskih i valonskih četa koje, istrošene i mamurne od jela i pića, turski kopljanici naganjaju bojištem poput gusaka. Hrvatsko pov. iskustvo s takvim četama bilo je i u drugim situacijama i prilikama jednako mučno i porazno, pa K. tu epizodu uzdiže do općeg zaključka i slike naših mnogobrojnih saveznika na vojničko-ratnom planu, ali i na diplomatskome. Upravo stoga njegove ironične, oštre osude nisu lišeni, uz strane »hofmejstre« i »sojuznike«, ni carski poslanici u kardinalskoj odjeći. To je pak podjednako aluzija na Rim i Crkvu, a također i na hrvatski visoki kler jer su zagrebački biskupi obnašali tijekom povijesti, a posebice u srednjem vijeku i doba sisačkih bitaka, čak i banske dužnosti. Spram takve uloge hrv. crkvenih dostojanstvenika koji su u Krležinu pjesničkom i pov. prikazu štićenici klase i vlasti, a nikako zastupnici naroda, pjesnikova je riječ puna sarkazma. Nedovršena slika ratnog zbivanja, kojom završava ova balada, sugestivno implicira njezin sumorni ishod i obnovu u nekom sljedećem »harcu«, koji se poput pov. more nadvio nad višestoljetnom tragičnom slikom i sudbinom Hrvatske.

Jo. S.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Harcuvanka. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 1.11.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/harcuvanka>.