Henri Bordeaux

»HENRI BORDEAUX«, glosa objavljena prvi put pod naslovom Bordeaux u časopisu Mogućnosti, 1959,4 (u Varijacijama na razne teme), a potom kao zaseban tekst u knjizi eseja Rainer Maria Rilke (Sarajevo 1979), u grupi tekstova o francuskim piscima. Bilješkom o relativno zanemarljivom piscu, Krleža oživljuje pitanje o književnosti i tendenciji, te o tendenciji kao političkoj propagandi. H. Bordeaux pripada skupu imena kojega su vrhunac M. Barres i Ch. Peguy, ali književno nije osobito nadaren: primjer je pisca koji slavu stječe nacionalističko-revanšističkom propagandom, kao stvarnom pripremom za mobilizaciju u imperijalističkom ratu 1914. Takve pisce, pa i Bordeauxa, K. okrivljuje da su frazama o slobodi, kulturi, demokraciji i čovječanstvu pridonijeli »hekatombama zaklanih žrtava«, što se nakon rata polemički nazvalo »kriminalnim grobarstvom«. Njegova slava nastaje i nestaje »u okviru uznemirene političke konjunkture«, i to po »kasarnskom pravilu maksimalne upotrebljivosti«. I sama bi glosa bila zanemarljiva, da nas godina objavljivanja ne upozorava kako je K. pišući o Bordeauxu htio opet reći svoju riječ o aktualnoj težnji da se pisac učini »maksimalno upotrebljivim«. Tekst je realno uperen protiv pisca kao »vojničkog trubača«, a teza ista kao u tekstu o Barresu.