HIPOKRAT

HIPOKRAT, najveći grčki (antički) liječnik (<— 460 - <— 377). Znanstveno utemeljio medicinu, odvojivši je od magije i praznovjerja. U srednjem vijeku prozvan »ocem medicine«, a pod njegovim imenom sačuvana je zakletva starogrčkih liječnika-asklepijevaca, koja sadržava principe liječničke etike. Sačuvano je oko 60 medicinskih djela koja se pripisuju Hipokratu; on nije napisao sva ta djela, ali su ona nastala pod njegovim utjecajem. Najvažnija su: Aforizmi, O zraku, vodi i tlu; O epidemijama; Prognostika i dr.

Krleža je često spominjao Hipokrata, osobito u esejima. U eseju O nekim naivnomaterijalističkim elementima u Hipokratovu djelu (Republika, 1952, 1) analizira i uspoređuje njegovo djelovanje s današnjim istraživanjem i rezultatima. Osim toga navodi citate iz Hipokratovih djela; njegova otkrića smatra genijalnim, kao npr. hipoteze o tjelesnim sokovima (ljudski organizam sastoji se od krvi, sluzi, žute i crne žuči), o mozgu kao središtu svih funkcija tijela, o »svetoj bolesti« (padavici), o turobnoj prolaznosti čovjeka i uvjetima njegove egzistencije, o razlozima bolesti, djelovanju atmosfere i klimatskih pojava itd.; otkriva, dakle, pitanja »kakva postavlja pred čovjeka Smrt«. U eseju O Paracelzu, pišući o razvoju medicine, od starogrčke mitske medicine do renesanse, K. navodi: »U primitivnom i neukom bunilu slika o svijetu, u toj vjekovnoj i napornoj borbi svjetovnih nazora javlja se glas zdravog razuma ljudskog (od Hipokrata do Wierove polemike za oslobođenje vještica).«

BIBL. M. K.: Varijacije na medicinske teme, Eseji II, SDMKZ, sv. 19, Zagreb 1962; O Paracelzu, ibid.; Poezija u starogrčkoj medicini, ibid.

Lj. Do.