HUMANIZAM

HUMANIZAM, naziv za više uglavnom podudarnih pogleda na svijet i ideoloških usmjerenja kojima je zajedničko da u središte spoznajnih interesa ili praktičnih ciljeva postavljaju čovjeka kao društveno biće. Među aspektima i modalitetima humanizma, koji manje ili više određuju Krležino književno djelo ili imaju važnije mjesto u diskusiji o njemu, posebno se ističu sljedeća tri: filozofski antropocentrizam i njegove protureligiozne implikacije; aktivno, predteoretsko i predideološko čovjekoljublje; etički humanizam odn. uvjerenje da odnose u društvu valja prilagoditi potrebama i pravima što većega broja njegovih članova.

U autobiografskim prikazima svoje najranije mladosti Krleža je više puta pokazao kako je humanističke ideje o slobodi ljudskoga bića od transcendentnih autoriteta usvajao postupno. Ipak, po mnogim svojim svjedočanstvima, već je kao gimnazijalac prihvaćao svjetonazorske tekovine tadašnjega društvenog naprednjaštva, što je uključivalo i prosvijetljeni, ateistički stav prema religiji i kritički odnos prema društvenom djelovanju Crkve. Nevjerovanje u religijske dogme i u bitne sadržaje kršćanske vjere podloga je prvoga Krležina objavljenoga djela, drame Legenda, čija radnja je smještena u krug galilejske kršćanske prazajednice (Isus i apostoli), a u kojoj se Isus prikazuje kao ljudsko biće bez nadnaravnih atributa. Humanistička pozicija u smislu odbojna stava prema kršćanskom i uopće vjerskom svjetonazoru, kao i kritičnosti prema društvenim i političkim akcijama Crkve u našoj sredini ostala je i dalje konstantom Krležina književnoga i intelektualnoga djelovanja, podjednako u doba prije II. svj. rata, kad je polemika s vjerom i Crkvom značila egzistencijalni rizik, kao i u doba nakon rata, kad je ateizam postao službenom ideologijom jugoslavenske države.

Humanizam u smislu aktivna čovjekoljublja također je šire obilježio Krležino književno djelo. Sućut prema društveno obespravljenima, solidarnost s njihovom nevoljom i intelektualna, djelomično i politička potpora njihovim društvenim akcijama bili su, osobito u doba između dva svjetska rata, jedan od ključnih programa Krležina književnoga i društvenoga angažmana, a teza o njegovu filantropskom stavu prema hrvatskim seljacima, gradskom proletarijatu ili ljudima u ratnim rovovima opće je mjesto u literaturi o njemu. Ipak, Krležino čovjekoljublje ima jasne granice te se po svom opsegu osjetno razlikuje od univerzalnoga, ideološki neuvjetovana humanizma. Krležina je filantropija klasna i usmjerena je prema dolje, po logici lijevih pogleda na društvenu stvarnost. Prema ljudima iz društvenih slojeva kojima lijeve ideologije pripisuju negativan predznak, K. pokazuje izrazitu, upravo apriornu nesnošljivost bilo da o njima govori kao esejist, bilo da takav stav zastupa pripovjedač njegovih fikcionalnih djela ili lirski subjekt njegovih pjesama (npr. prizor s turistima u Sikstinskoj kapeli iz romana Na rubu pameti: »žamor je turističkih glasova nametljiv, neodgojen (...). Teleći, dvopapkarski, kozji glasovi preživača što svojim papcima i kopitima i potkovanim alpinskim cipelama udaraju o daske, skakuću, tralaliču, kikoću (...), sajamska graja u povorkama poslije ovog rimskog izleta na povratku u svoje hotentotske močvare«). Osim toga, određena ideološki determinirana ograničenja svojstvena su i Krležinu solidariziranju s nižim društvenim slojevima. U većini svojih društvenokritičkih iskaza - književnih ili esejističkih - K. brine o biološkom opstanku i blagostanju siromašnih i obespravljenih, zanemarujući njihova demokratska ljudska prava, kojih bi zagovor zasigurno vodio ideji da je društvene sisteme predratne Europe bolje humanizirati instrumentima građanske demokracije nego akcijama »lenjinskoga stila«.

Humanizam uzdignut na razinu uvjerenja o nužnosti djelotvorne pregradnje suvremenoga društva, u Krleže je također pod nedvojbenim utjecajem lijevih ideologija. U najpotpunijem osvrtu na temu etičkoga humanizma, u dijaloškoj raspravi Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o socijalizmu (Eseji IV, Zagreb 1963), K. ideju humanoga društvenog poretka dovodi u jasnu ovisnost o socijalističkom konceptu besklasnoga društva u jednostranačkoj državi.

Krležin humanizam nije, dakle, lišen ideoloških preduvjerenja kakva obilježavaju i uvjetuju društvenokritičke stavove znatnoga dijela europskih pisaca i intelektualaca iz prve pol. XX. st. Predodžba o Krleži kao autoru u čijem se opusu sabire »humanističko iskustvo čovječanstva« (Matković), etablirana u našoj poslijeratnoj kulturnoj publicistici, i sama će se sve jasnije razotkrivati kao ideološki iskaz.

LIT.: M. Vaupotić, Socijalni smisao Krležina djela, u knj. Siva boja smrti, Zagreb 1974; M. Matković, Miroslav Krleža, u knj. Ogledi i ogledala, Zagreb 1977.

Zo. Kr.