JACOPONE DA TODI (Jacobus de Tuberto)

JACOPONE DA TODI (Jacobus de Tuberto), talijanski pjesnik, franjevac (oko 1230-1306); pripisuje mu se poznata srednjovjekovna tužaljka Stabat Mater. Predstavnik je pučke religiozne poezije, autor lauda, među kojima su i satirične usmjerene protiv papa Bonifacija VIII. i Celestina V. Pored realističkih detalja u poeziju je unosio i erotičke elemente.

Krležinim impresivnim doživljajima iz djetinjstva, opisanima u autobiografskom eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03 (Republika, 1952, 12), posebice onima vezanima uz magiju Velikog petka, pripada i doživljaj Jacoponeove poeme Stabat Mater. Provjeravajući naknadno, u vrijeme pisanja eseja u proljeće 1942, svoje dječačko oduševljenje Jacoponeovim baladičnim stihovima na latinskom jeziku, K. čita Jacoponeovu pjesmu Non trovo loco čiji je dojam približan prvotnim dojmovima i koji budi davne reminiscencije neponovljenoga doživljajnog intenziteta u prvom susretu s tim pjesnikom. K. pri tome otkriva naglašeniju emotivnu naklonost prema Jacoponeu nego prema Danteu, kao što, po vlastitim riječima više voli Paracelza od Goethea. Njegova osobna sklonost Jacoponeu djelomice je vezana uz metričku slobodu toga pjesnika (miješanje dvanaesterca s jedanaestercem), no dublji su motivi osobnog izbora Jacoponea i Paracelza, kako sam K. napominje, »u kerempuhovštini, sa kojom se bakćem jalovo - godinama«.

Jo. S.