JANUS PANNONIUS (Ivan Česmički)

JANUS PANNONIUS (Ivan Česmički), humanistički pjesnik na latinskom jeziku, pečujski biskup, slavonski ban, urotnik protiv Matije Korvina (Česmica kraj Čazme, 29. VIII. 1434 - Medvedgrad kraj Zagreba, 30. XI. 1472). Pisao je epigrame, panegirike, svadbene pjesme, elegije, satiričke pjesme i prevodio grčke klasike na latinski jezik. Pjesme su mu tiskane od 1512. u Beču, Mlecima, Bologni, Krakovu i dr., a sabrana djela objavljena su 1784. u Utrechtu. Njegove Pjesme i epigrame preveo je na hrvatski N. Šop (1951).

Osim u eseju O pojavi Jana Panonija (Vjesnik, 28. X. 1955), »fragmentu rukopisa iz oktobra 1942. godine«, Krleža je više puta izrazito afirmativno spominjao Pannoniusa, kojega primjerice u Zlatu i srebru Zadra (Republika, 1950, 6) smatra najmarkantnijim humanističkim pjesnikom. U eseju Illyricum sacrum (Kolo, 1963, 7) naziva ga Marcijalom kvatročentističkog cezaropapizma citirajući strofu kojom se Pannonius narugao papi Piju II. i hrvatskim hodočasnicima, barbarima, od kojih papa, »srebroljubac i bludnik« izmamljuje novac na račun njihova neznanja i lakovjernosti. Najučestalije se Pannoniusovo ime javlja kao tema i asocijacija u Krležinu članku O nekim problemima Enciklopedije (Republika, 1953, 2-3), u kontekstu signiranja antipapinske i antirimske slavenske dijagonale. U tom je tekstu Pannonius uvršten u naš »Globus intellectualis« od XIV. do XVII. st. koji, po Krležinoj ocjeni, visoko nadrasta XIX. st. Asocirajući prilog što ga je naš svijet s Dunava dao madžarskoj kulturi, K. ističe i Pannoniusa, i to kao autora prve madžarske gramatike. Kao pjesnik, Pannonius je ostavio »nekoliko besmrtnih dijagnoza« o jednome gnjilom periodu evropske historije, a sudjelujući u opsadi Jajca fiksirao je datum tog događaja (24. XII. 1463) u jednoj svojoj poemi. I u članku O ratovima na jugoslavenskom terenu (Jugoslavija, 1954, 9) K. navodi prethodnu ocjenu i podatak o Pannoniusu, dok ga u Jadranskoj temi (Trideset dana, 1946, 5-6) sa simpatijom spominje kao pjesnika koji o Rimu, iako lovorom okrunjen u tom gradu, nije napisao »ni jedne pozitivne strofe«. Pannoniusovo ime K. ističe i u predgovoru Kataloga Galerije slika JAZU (Zagreb 1947) među zanemarenim »slavenskim« imenima naše kulture, da bi u eseju O našem dramskom repertoireu (Djelo, Zagreb 1948, 1) satiričke stihove ovoga pjesnika o papi nazvao »kvatrocentskom varijantom naše bogumilske književne teme« i time označio pjesničku i duhovnu nezavisnost »našijenca« i njegov priklon i prilog autohtonoj duhovnoj tradiciji našega tla. Time je zaokružen Krležin interes za Pannoniusa koji se kao usputna tema javio već u Krležinoj polemičnoj kajkavskoj jeremijadi Lamentacija o našim književnim prilikama u stilu Tomaša Mikloušića plebanuša stenjevečkog (Pečat, 1939, 3).

Jo. S.