JELIČIĆ, Živko

JELIČIĆ, Živko, književnik (Split, 7. VII. 1920). Studirao pravo u Zagrebu (1938—41), a nakon rata završava studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1954. živi u Splitu, gdje radi kao profesor književnosti na Pedagoškoj akademiji. Pokretač je i dugogodišnji urednik časopisa Mogućnosti. Priređivao je za tisak djela iz hrvatske baštine. Važnija djela: Bijeli kum, 1945; Knjiga pjesama, 1952; Staklenko, 1964; Šašava luna, 1973; Posljednji bizantski car, 1985.

U časopisu Mogućnosti (1954, 12) objavio je članak Ipak se nešto dogodilo. Sjena šutnje, u kojem prihvaća i dalje razlaže Krležine teze o književnosti iznesene na Plenumu književnika 1954. Radi se o svojevrsnu Krležinu razgraničenju od »modernizma«, jednako kao i prije toga od socijalističkog realizma (Govor na Kongresu književnika u Ljubljani), te o pokušaju ocrtavanja trećeg puta. Jeličić to izražava mišlju kako je K. i Moskvi i Mallarméu suprotstavio nešto treće - literaturu: »U času kad se u umjetno grijanom stakleniku jedne mlake, komodne vegetacije misli stvarala mogućnost da se na zidu izmijene slike moskovskog Crvenog trga s prvomajskom paradom, sa slikom senskih mostova i bibliografskih rariteta, kada je na noćnom ormariću Majakovski ustupio mjesto Mallarmeu, referat M. Krleže je ukazao na nešto treće: na literaturu«. Pedesetih i šezdesetih godina K. se često viđa s Jeličićem, do 1977. i dopisuje se s njim (M. Krleža, Pisma, Sarajevo 1988, str. 170-186), a u njegovu časopisu objavljuje dramu Aretej ili Legenda o Svetoj Ancili Rajskoj Ptici (Mogućnosti, 1959, 11) i dr. Jeličić je Krležin ideološki suputnik, a njegova se neupitna predanost Krležinu djelu očituje u članku Svijest što zrači stoljećem (Slobodna Dalmacija, 30. IV. 1973). Polazeći od teze kako struktura karaktera nosi u sebi autentičan pečat autorove poetike, Jeličić analizira likove Leonea i Križovca (Mogućnosti, 1981, 2-3). Reći će tako za Leonea da se radi o klasičnoj strukturi, dok Križovca izdvaja iz galerije Krležinih likova. Smatra ga kreacijom najbližom avangardnoj suvremenoj književnosti jer je stvoren samim izrazom, bez međuprostora, riječ dominira u stvaralačkom postupku. Dramska građa što ga oblikuje nije, dakle, u događaju, već u gesti i izričaju.

J. S. R.