JEZIK

JEZIK. Krleža je posjedovao iznimno široku i temeljitu jezičnu naobrazbu. Poznavao je nekoliko jezika: uz hrvatski aktivno je vladao njemačkim i madžarskim, mnogo je čitao na francuskome, talijanskome, te na južnoslavenskim jezicima; baveći se povijesnim i filološkim temama postigao je visoku umješnost u čitanju i interpretaciji srednjovjekovnih latinskih tekstova. Uz neprijeporan jezični i »filološki« dar, stalnim vraćanjem temama hrvatske prošlosti i kajkavskog naslijeđa, proučavanju »duše« kajkavskog čovjeka kroz povijest, izoštrio je svoju filološku intuiciju i smisao za poniranje u najsloženije podsustave u ustrojstvu tekstova te dar za poimanje suptilnih nijansi koje su samo naznačene jezičnom građom. K. je jezika gotovo uvijek svjestan, jezik ga uvijek na ovaj ili na onaj način zanima, a intuiciju za jezična pitanja stalno je potkrepljivao i podupirao mnogobrojnim lektirama.

Ipak začuđuje što K. gotovo do kraja ostaje izvan tokova snažnog razvoja moderne lingvistike koji se zbivao gotovo pred njegovim očima, od 1916. kada se pojavio prekretnički Saussureov Tečaj opće lingvistike preko sugestivnih i široko prihvaćenih ideja i rješenja praške (fonološke) škole do filozofski zgusnute danske glosematike i drugih novijih strujanja. Bez obzira na to koji su tomu razlozi, nema nikakvih naznaka da je K. poznavao onu lingvističku literaturu između dvaju svjetskih ratova za koju se može reći da je podvrgla reviziji i radikalno obnovila dotadanju lingvističku metodologiju.

Jednako se tako nameće dojam da je, u bavljenju jezikom, K. duboko poštovao tradicionalno bavljenje jezikom na kakvo je upućivala skolastička, pragmatična, djelotvorna »klobučarovska« školska gramatika, a svrhovitima su mu se činile i rasprave o jeziku unutar filozofije koje su bile nezaobilazna tema još od antičke starine i srednjega vijeka. Istodobno se čini da je lingvistiku kao teoretsku disciplinu promatrao više kao tehničku pedanteriju negoli kao predmet vrijedan sustavna truda i sustavnih razmišljanja. O aktualnim se lingvističkim temama obavješćivao posredno, preko filozofije, antropologije, sociologije, filologije i drugih disciplina koje se s lingvistikom dodiruju, a rjeđe izravno iz vrela same lingvistike. Strukturalizam je npr. promatrao i o njemu sudio preko njegovih (dakako, nimalo nevažnih) odraza u teoriji književnosti i u drugim humanističkim disciplinama, a da do lingvističkog strukturalizma (ili bolje: lingvističkih strukturalizama) nije ni došao. Uostalom, lingvistika je oduvijek imala uzak krug publike pa je »izvedeni« strukturalizam Lévy-Straussov, Foucaultov ili Lacanov mnogo bolje poznat od izvornoga i jasnije definiranog Saussureova ili Trubeckojeva, a ni obavještenije čitateljstvo često ne zna da se »strukturalizam« kao metodološki pristup formirao u njedrima lingvistike. Unatoč tomu, upravo zahvaljujući izvanrednoj lingvističkoj intuiciji i svojoj širokoj radoznalosti i erudiciji, K. se o jezičnim pitanjima nije izjašnjavao samo često nego gotovo redovito razborito i kompetentno, s tim da je - osim po terminologiji - često bio vrlo blizu strukturalističkim rješenjima određenog razdoblja, a nerijetko je u razmatranjima znao preduhitriti osobito novije sociolingvističke pristupe. Kao i drugdje, i kada je riječ o jezičnim temama, valja imati na umu Krležine impresionističko-ekspresionističke sklonosti u izražavanju, stilsko zamagljivanje jasnih i oštrih obrisa (za Crnjanskoga je pisao da »je govorio često vrlo mutno, ali sugestivno«, M. Crnjanski o ratu, 1934) i zaziranje od suhoparnosti tehničkog izražavanja bilo koje struke. Kao što, s jedne strane, jezik promatra najradije iz filozofske, sociološke (i socijalne), ideološke i dr. perspektive, jednako se tako, s druge strane, rado udubljuje prije svega u jezične aktualnosti panonskoga i balkanskog prostora. Zato u Krležinim tekstovima nema mnogo raspravljanja o ustrojstvu jezičnog znaka, o naravi sinonimije i polisemije, o kriterijima ballyjevske ili pak spitzerovske stilistike, ali se uvijek ponovno vraća značajkama kajkavštine i raščlanjivanju njezina umiranja, »vlaško-martološkom« značenju nametane imperijalne štokavštine, hrvatsko-srpskim nesporazumima i sukobima oko jezika itd. Bavio se tim temama podjednako u umjetničkim tekstovima (npr. Balade Petrice Kerempuha, Zastave, Dnevnik) i u člancima, esejima i studijama. Krležin odnos prema jeziku prikazat ćemo u tri razdjela: teme koje se mogu smatrati općelingvističkima, razmatranja pojedinačnih jezika i teme u vezi s hrvatskim jezikom i hrvatskim jezičnim pitanjem.

Općelingvističke teme redovito su i poglavito implicirane u razmatranjima o kulturnoj povijesti, sociologiji, estetici i filozofiji. Zbog toga ona veza što je između lingvistike i filozofije postojala od davnina (a koju je istom u posljednjem stoljeću raskinulo prekomjerno nakupljanje činjenica i nužna specijalizacija u objema disciplinama) u Krležinim tekstovima ostaje dosta čvrsta, lingvistika redovito ide pod ruku s filozofijom premda se doima kao ancilla philosophiae. Kontradikcije u Krležinim sudovima o jeziku nisu samo rezultat promjena u samim njegovim sudovima nego i rezultat stanovite zapostavljenosti čisto lingvističke (općelingvističke) perspektive u tumačenju jezičnih pitanja. Pa iako je ključna djela moderne lingvistike poznavao samo posredno ili tek uzgred, zahvaljujući svestranoj obaviještenosti o mnogim humanističkim i društvenim područjima K. je svoja razmišljanja o jeziku nerijetko umio formulirati tako da bi se ona - kada bi se esejistički impresionističko-ekspresionistički elementi zamijenili terminima lingvistike - lako mogla podvesti pod pojmovne kriterije lingvistike među dvama svjetskim ratovima.

Krležine raščlambe kategorija pojam (Misao kao takva po sebi i o sebi, 1940), predočivanje (O poeziji, 1940), predmeti (Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji, 1942), dojam (Djetinjstvo 1902-03, 1942) - koje se potom pojavljuju kao natuknice u Panorami pogleda, pojava i pojmova - temelje se na filozofskom pristupu, ali bi se uz dužne terminološke preinake (prilagodbe i precizacije) mogle podvesti pod odgovarajuće pojmove saussureovske i postsaussureovske lingvistike.

Polazeći od Herdera u interpretaciji kategorije pojam, K. ističe da »misliti znači spajati raznovrsno u jedinstveno, i opet razdvajati jedinstveno u raznovrsno, što nije drugo nego svjesno uspoređivanje predodžaba već provjerenih i filtriranih sa analogijama, uspoređivanje podataka (slika i utisaka) pomoću pažnje, (...) a po Hegelu mišljenje i nije drugo nego destilacija, neka vrsta apstraktnog trajnog ljuštenja i čišćenja čulne materije, dakle neka vrsta rafinerije u kojoj se materija rafinira od čistog pojma«. Dalje: »Pojam je znamen neke određene predodžbe, kao što je i pojedina riječ opet znamen za pojmove, a kako se pojmovi pojedinih predodžbi mogu graditi, spajati, razdvajati, množiti, dijeliti, ovaj proces ne treba ni po čemu da odgovara stvarnome stanju pojedinih predstava« (predstava = predodžba; Misao kao takva po sebi i o sebi). Iako u tome esejističkom pristupu termini (pojam, mišljenje, predodžba, riječ, znamen) nisu precizno ni jednoznačno definirani niti su među sobom jasno razgraničeni (to je, uostalom, nužno jedino u čisto znanstvenom pristupu), cio sklop upućuje upravo na ona rješenja Saussureove i postsaussureovske lingvistike koja inzistiraju na tome da pojam (franc. concept) nikako nije doslovan pretisak, minuciozno odslikavanje izvanjske stvarnosti, nego obuhvaća samo onaj dio govornikova iskustva (odn. iskustva jezične zajednice) što je za nj s nekoga gledišta relevantan. Druga je stvar što bi npr. Krležino razlikovanje između »zamišljenog nečeg« (i zamišljeno je ipak doživljeno!) i »doživljenog«, »stvarnog pojma« teško moglo naći mjesta i opravdanja u sustavu strukturalističkoga pojmovnog aparata, koliko god u Krležinu tekstu bilo djelotvorno (doživljeni, stvarni pojam, »gdje se zamišljeno pretvara u isprazan pojam, u riječ, i tako se posvećuje kao nadnaravna istina u molitvama, u političkim programima, u ideologijama, i tako postaje dogma«, Misao kao takva po sebi i o sebi). Podudarnosti i sličnosti između Krležinih i saussureovskih interpretacija proizlaze otuda što počivaju na istoj europskoj misaonoj tradiciji i što potječu iz kulturno vrlo bliskog ambijenta.

Pogled na predmete i pojave (kao ono o čemu se stvaraju pojmovi) također je blizak, ako i ne u svim pojedinostima kompatibilan, lingvističkim pogledima saussureovske orijentacije: »Predmeti i pojave postoje nezavisno od nas i, djelujući na naša sjetila, izazivaju u nama slike, odraze, čitave snopove slika o stvarima i pojavama. (...) Predmet je sve što je pred nas metnuto. (...) Sa površine predmeta odvajaju se slike. (...) Na primitivnom stepenu spoznaje predmet i slika o predmetu su podudarno isto« (Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji). U najmanju ruku, to je bitni dio one tematike kojom se bavi Saussureova teorija jezičnog znaka, iako ni pojmovlje ni terminologija nisu podvedeni pod tehničke konvencije saussureovske lingvistike. Raščlanjujući kategoriju dojam, K. jasno uočava njegovu relativnu vezu s izvanjezičnom stvarnošću: »Predočujući slike o slikama, mi se (zapravo) dvostruko udaljujemo od onoga što hoćemo da vidimo, a pogotovo od onoga što smo vidjeli kad smo gledali slobodno i djetinjasto« (Djetinjstvo 1902-03). Relativnost i uvjetnost predodžbe, kao jedne strane jezičnog znaka, jedan je od elemenata saussureovskoga gledanja na ustrojstvo jezika, a dosta mu je bliska i Krležina raščlamba kategorije predočivanja: »Sposobnost predočivanja nekog fenomena nije uslovljena isključivo sposobnošću refleksije (...) Gleda li sedam lica svijeću, na primjer, kako paluca u polumračnoj sobi, svako od njih primijetit će uznemireni plamen kako potitrava u polumraku na svoj način, po svojoj vlastitoj sposobnosti uobražavanja, po svom vlastitom daru ličnog načina predočivanja« (O poeziji). Prema Saussureovu shvaćanju, od mnoštva različitih, samo djelomično podudarnih predodžaba o vanjskom svijetu u jezičnom znaku, kao jedinici jezika, taloži se samo ono što je relevantno za kolektivnu jezičnu svijest zajednice.

Riječ kao osnovna komponenta jezika, odn. jezičnih tekstova (K. se priklanja takvu poimanju riječi), više je puta bila predmetom Krležinih raspravljanja.»Ljudska riječ samo je slika jednog vanjskog utiska. Slika je doputovala kao jedan dojam kroz naše oko ili kroz naše uho u mozak i, pretvorivši se tamo u riječ, ona je kao pčela iz košnice izletjela po nove dojmove u prirodi, i tako se gomila u ljudskom mozgu jezično blago kao hiljadugodišnji med ljudskog iskustva« (Stefan George, 1934). U tom slikovitom prikazu K. jasno uočava dijakronijsku komponentu jezika koja je nazočna u svakom jezičnom sustavu što funkcionira (jezični slojevi iz različitih faza jezičnog razvoja) i poima jezik kao sredstvo koje ne funkcionira samo u jednoj generaciji nego služi i za »komunikaciju« među različitim naraštajima jezične zajednice: svaki je jezik rezultat razvoja u vremenu i toga se tereta ne može osloboditi. Uostalom, K. je jasno vidio ono do čega je došla kritika Saussureove jezične teorije: da u konkretnim jezicima nije uvijek moguće jasno razlučiti dijakroniju od sinkronije, koliko god inače to razlikovanje bilo teoretski opravdano. Krležina razmatranja o riječi zatamnjuje to što ne vodi računa o razlici između značenja i glasovnog oblika (riječ promatra samo kao jedinstvenu pojavu) i što ne vodi računa o tome da je riječ - i unutar jednog jezika i, posebno, u različitim jezicima - toliko heterogena pojava da je rijetko sama po sebi jasna; jednako tako nije vodio računa (to, doduše, za potrebe njegove tematike i nije bilo nužno) o tome da se riječ pojavljuje sad kao minimalan sad kao složen znak.

Još krajem prošlog stoljeća profesionalna lingvistička društva zabranjivala su svojim članovima da se bave pitanjem nastanka ljudskog jezika, jednostavno zato što su se zaključci nužno temeljili na neprovjerljivim pretpostavkama, a vrlo su često bili prepuštani neobuzdanim premda maštovitim dovijanjima. O podrijetlu ljudskog jezika izjašnjavali su se Marx i Engels, dakako na temelju pretpostavki i analogija. Ni K. nije odolio iskušenju da kaže svoju o nastanku ljudskog jezika, ali nastojeći istodobno utvrditi hijerarhijski odnos između »običnog« jezika i jezika kao sredstva umjetničkog izražavanja. »Nastajući u davnini, na početku svoje egzistencije, riječ je ljudska samo u svojim praelementima oponašala glasove oko sebe, jer tokom svog davnog trajanja svaka ljudska riječ postala je ušćem bezbrojnih slivova raznih simbola, konvencija, uslovno ugovorenih znakova i glasova, ona je doista estuarij jedne ogromne rijeke u koju, kao u Amazonu, utječu mileniji ljudskog iskustva i patnje. (...) U riječima talože se izrazi koji su nastali od prvobitnih utisaka, ali ovo taloženje govornog izraza ima svoje zakone, sagrađene na temelju dugotrajnog iskustva, zakone koji se gomilaju u volumen arhitektonske mase, a ta se zove teza i arza stiha, sintaktička bravura rečenice« (Djetinjstvo 1902-03).

Jedno od osnovnih polazišta suvremene lingvistike i jest da čovjeka čovjekom čini upravo jezik, da se nijedna zajednica koja ne raspolaže (dvostruko artikuliranim) jezikom ne može smatrati ljudskom zajednicom i da nema ljudske skupine koja se ne služi nekim (dvostruko artikuliranim) jezikom. Umjetnička vizija nastanka ljudskog jezika svakako je prihvatljivija od teorija koje izlažu razvoj kao da su mu prije stotinu tisuća godina tvorci takvih teorija bili osobno nazočni. Krležin iskaz u vezi s riječju u eseju Stefan George gotovo neodoljivo podsjeća na poznati Saussureov »govorni krug« (le circuit de la parole) i asocijacijske veze: »Sluzava pojava glasova u ljudskim ustima budi u našem mozgu slike, i riječi (same od slika i utisaka rođene) postaju budnice i uzročnici novonastalog talasanja slika (...)« Kada bismo ga oslobodili impresionističkih izraza i terminološki ga dotjerali i ujednačili, taj bi se esej pretvorio u gotovo stručni lingvistički članak. »Progovorivši, čovjek se odvojio od ostalih četveronožaca i pošao za tajnom svoga glasa, tom mračnom i dubokom zagonetkom, koja progovara iz naše tjelesne dubine (...) Riječ (sama u sebi i za sebe) odjekivanje je besmislenih glasova i sve, što je u životu čovjeka tokom vjekova poprimilo oblik ,duhovnogʻ, ne bi se moglo zamisliti bez riječi« (ibid.) »Riječi [vjerojatno: njihov glasovni oblik] su zamjenice [vjerojatno: zamjenitelji] i znamenja [rekli bismo: oznake, označitelji] dojmova i utisaka, one ,same za sebeʻ ne postoje (...) [drugim riječima: riječi postoje samo kao spoj značenjskog sadržaja i glasovnog izraza]« (ibid.). Iako raskorak između stručno lingvističkih i Krležinih formulacija jezičnih pitanja nije uvijek zanemarljiv, Krleži su mnogostrana obaviještenost, erudicija i iznimna intuicija omogućile da njegove rasprave o jeziku, riječi i sl. budu domišljene, a najčešće i čisto stručno lingvistički prihvatljive.

Polazeći od riječi kao sadržajne jedinice, jedinice sa značenjem, K. ne zaobilazi ni karakterizaciju praznorječja, ocjenu funkcionalnog dometa riječi i jezika, pražnjenje izraza od sadržaja itd. Ne možemo se složiti sa svim autorovim ocjenama (npr. kada, u vezi s jezičnim praznorječjem, kaže da se riječi visokih kultura »odvajaju od stvarnosti« on zapravo društvenu dekadenciju automatski prevaljuje na jezik [kao cjelinu]; (ibid.), ali ostaju uvjerljive neke druge njegove tvrdnje: »do masovnog halucinantnog mišljenja dolazi obično kao po pravilu s vremena na vrijeme« (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom, 1969); »Ima brbljavaca uvjerenih da se riječima može premostiti sve« (Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji); »svijest se ljudska sve više prožima stranim riječima, koje su davno već izgubile svoj stvarni smisao« (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom). Koliko je god riječ o slikovitom prikazivanju jezičnih pitanja, uočljivo je da je također riječ o problemima koje su sustavnom ispitivanju podvrgle moderna (lingvistička!) semantika i stilistika.

Jezik je nezaobilazna Krležina tema. »Jezik po sebi, kao izražajno sredstvo, s jedne je strane nesumnjivo formalno apstraktna pojava, a s druge pitamo se da li je najpouzdanije izražajno sredstvo za današnju visoko razvijenu svijest čovjeka« (Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću, 1962). Ostavljajući po strani Krležin upit o pouzdanosti jezika kao izražajnog sredstva, i ističući da je to ipak do sada najpouzdanije sredstvo (za Krležu kao književnika bitna je izražajna a ne strogo komunikacijska dimenzija jezika!), uočava se da K. inzistira na formalnom značaju jezika (glavna je zadaća saussureovske lingvistike proučavanja forme!) i na tome da je on apstraktna pojava (u saussureovskoj lingvistici, nasuprot jeziku, kao apstraktnom sustavu znakova, stoji govor kao njegova primjena u konkretnome komunikacijskom činu). Riječ će ovdje biti prije o podudarnosti u zajedničkome misaonom naslijeđu nego o Krležinu izravnom uvidu u klasična djela moderne lingvistike.

Jezik kao sredstvo umjetničkog izraza K. je okarakterizirao i dojmljivo i uvjerljivo: »Čovjek je zaronjen u jezik preko glave, čovjek pliva u jeziku, jezik ga kao riječna matica nosi, on pliva ili se davi u jeziku. Najdomišljatiji vještaci pisma, oni, koje hvale kao naročite poznavaoce i meštre jezičnog obrta, to su majstori plivači u jezicima, a jezici su tekli već davno prije njih i teći će dalje bez njih. (...) Dobar stilist pliva u jeziku kao riba koja pojma nema da pliva u vodi, ni da je voda mokra, ni da diše na škrge« (Fragmenti dnevnika iz godine 1942). »Osim toga, otvoreno je pitanje zašto dobra književna djela mogu da djeluju ipak, usprkos svemu, ponekad i u najstrahotnijim prijevodima, a stihovi nikako?« (Pogovor za dvije drame). U tome je naznačen niz pitanja koja je K. sebi postavljao, ali i vrlo jasan njegov uvid u bit umjetničkog jezika i stila.

Pitanje jezične ljepote i ljepote (pojedinog) jezika gotovo je opće mjesto na kojem inzistiraju tradicionalne europske škole i učenici se u svim zemljama podjednako dovode u bludnju da su upravo njihovi jezici najmilozvučniji, najjasniji (francuski), najlogičniji (njemački), »najgipkiji« itd. Istom je moderna lingvistika počela pobijati (ne uvijek s mnogo uspjeha) takve zavodljive mitove kojima su nasjedali i mnogi velikani misli i pera. K. je vrlo jasno razlučio bit od privida. »Kažu da jezik ima svojih specifičnih ljepota, a te su, međutim, isključivo intelektualne, vezane o uho i o mozak, pošto je jezik po sebi neobično složena auditivno-intelektualna vještačka pojava, u svakom pogledu konvencionalna, banalno rečeno, društveno uslovljena, jer desetak tisuća jezika ove planete još uvijek je samo nemušto babilonsko zapomaganje« (ibid.). Zanemari li se subjektivan sud o nemoći jezika, koji dolazi iz filozofskog repertoara i repertoara književne teorije (za lingvistiku je jezik djelotvoran upravo onako i onoliko kako je i koliko djelotvoran), u tom se tekstu uočavaju neke bitne podudarnosti sa saussureovskom lingvistikom (jezik kao auditivno-intelektualna pojava - u Saussurea jezični je znak spoj između glasovnog izraza i njemu pridruženoga mislenog sadržaja; jezik je konvencija, jezični znak je konvencionalan - ključna je Saussureova i saussureovska postavka; jezik kao društveno uvjetovana pojava - temeljno je polazište Saussureove i funkcionalne lingvistike: jezik je društvena institucija). A upravo svojstvo jezika kao konvencije i arbitrarnost odnosa između značenja i izraza omogućuju da se objektivno ljepota jezika ne da utvrditi ni mjeriti, a da se istodobno može, subjektivno, doživljavati. S podjednakim je pravom (i nepravom) jedan jezik nekomu dostojan obožavanja, a nekomu oduran. K. zaključuje: »Jezičke ljepote po sebi nema kao što nema ni prirodne, sve su te ,ljepoteʻ vezane o veoma prolazne pomodne konvencije, i u ovim oblastima je prenošenje pojma ,formalnog savršenstvaʻ, zamutilo jasnoću poimanja, jer se ,savršenstvo formeʻ veoma često mjeri samo imitatorskom vještinom« (ibid.). To je rigoroznost suda koja odgovara najzahtjevnijoj suvremenoj lingvističkoj teoriji.

Iz kruga općelingvističkih tema kojima je K. posvetio pozornost, teško je izdvojiti i njegov odnos prema semantici i strukturalizmu, a upravo taj odnos dokazuje kako je K. umio i uspijevao ostati iznad pomodnih trendova u humanističkim i društvenim područjima, i da je najviše držao do vlastitog i promišljajnog suda o stvarima.

Osobito je u tome riječit njegov stav prema semantici (prije svega filozofskoj, koju je izravno poznavao) u doba kada je svatko tko se želio dokazivati intelektualcem smatrao da je dužan izjasniti se i o (sveobuhvatnoj) semantici. K. je od početka shvatio da ispod te šumeće ,semantičkeʻ pjene curi vrlo tanak mlaz značenja: »Nema ni jedne publikacije ni dnevne ni naučne u kojoj se ne bi govorilo o ovoj nesretnoj abrakadabrističkoj formuli. Semantika krije u sebi mutno značenje sveobuhvatnosti koja se podudara sa pojmom sintetičkog smisla takozvane kvintesencijalne ,Bitiʻ, a ovaj smisao toliko je sam po sebi hipnotičan te tek što se nije pretvorio po zakonu svrhovitosti u Prapočetni Razlog Svega« (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom). U očima apologeta, »Semantika je počela svoju zavidnu karijeru najprije nesigurno, skromno, pionirski, eksperimentalno, a eto, za ovih posljednjih nekoliko godina, svi su se čvorci i sve šojke razgraktale po svima katedrama svijeta o njoj te se tako digla ogromna buka po otrcanim običajima ptičjeg svijeta (...) Od te graje ne čuje se više ni jedna mudra riječ. Semantika se - sine nobilitate - izgovara sa svečanim ritualnim prizvukom kakav se javlja u ustima isključivo samo najodabranije augurske elite. U očima zaslijepljenih apologeta ona je osmišljenje besmisla, čudotvorni magnetski kamen kojim se stvarima i pojavama ucjepljuje smisao ,po sebiʻ, bez obzira na to da li se radi o materijalnim ili o duhovnim pojavama. Tako shvaćena, semantika je neka vrsta poniranja u praiskonsko značenje Biti i Prabiti od rođenja pa do smrti svih pojmova i svih pojava« (ibid.). Nakon dosta dugog razdoblja zanemarivanja razmatranja značenja (do kraja XIX. st., a dobrim dijelom i u prvoj polovici XX. st.), lingvistika je u 50-im i 60-im godinama naveliko počela istraživati značenje, semantiku, a tim se naporima ubrzo pridružila i filozofija. Neprijeporni su mnogobrojni rezultati na razini tehnologije opisa značenja, ali na bitnim teoretskim pitanjima semantika se nije bitnije odmaknula od Aristotela, sv. Augustina i sv. Tome Akvinskoga. Budući da je semantika introspektivna disciplina par excellence, još i danas samo rijetki lingvisti kadri su priznati stupanj njezine nemoći u objektivnom znanstvenom opisu značenjske strane jezika, a još su rjeđi pojedinci u drugim humanističkim i društvenim disciplinama. K. je stvari jasno uočavao i razlučivao.

Druga je velika pomodarska intelektualna mistifikacija XX. st. strukturalizam. Ima dosta pokazatelja da je K. poznavao strukturalizam, prije svega u nekim njegovim izvedenim oblicima u znanosti o književnosti, antropologiji, sociologiji, filozofiji, a nema znakova da je izravno poznavao izvorni strukturalizam u lingvistici. Kao i druge humanističke i društvene discipline, lingvistika je u posljednja dva stoljeća često iskazivala kompleks inferiornosti prema prirodnim i egzaktnim znanostima pokušavajući primijeniti njihovu metodologiju na proučavanje jezika (Schleicherov biologizam i darvinistička teorija rodovskog stabla, mladogramatičarski pojam beziznimnosti fonetskih zakona, antropomorfska i medicinska terminologija u geografskoj lingvistici itd.), a preuzimanje pojmova strukture i sustava/sistema iz prirodnih znanosti (prije svega kemije; i Saussure je u obitelji imao niz predaka istaknutih prirodoznanstvenika, a i sam je započeo kao prirodnjak!) bio je jedan od rijetkih slučajeva kada je preuzimanje pojmovlja i metodologije iz udaljenih disciplina dovelo do nepobitnih plodotvornih rezultata. Iako to mnogi potencijalno obavješteniji i upućeniji nisu uočili, ili se nisu usudili uočiti, K. je vrlo lucidno postavio dijagnozu. »Još jedna riječ je zavladala suvremenom naukom: struktura, a ova se hiperstrukturalna fraza pretvorila metodički u strukturalizam ili čak u ,Gestaltizamʻ, sa svim podvrstama psihološko-strukturalnoanalitičkim. Strukturalizam zavladao je sociološkom frazeologijom današnjih evropskih političkih pokreta, on se uvukao u psihoanalizu, u individualnu psihologiju, u personalizam, a iz banalnog, ,freudizmaʻ otisnuo se u ,dubinsku psihologijuʻ, možda po uzoru strukture kemijskih spojeva, koja je uostalom veoma vješto poslužila za sve moguće, sa boljim običajima nespojive, političke kompromise nekih socijalističkih kabineta. Bruto i neto formule današnjih strukturalnih foto-psihotropizama u najmodernijoj beletristici djeluju pomalo veselo, ali se njeguju masovno i moglo bi se bez mnogo pretjerivanja reći da su kanonizirane« (P. Matvejević, Razgovori s Miroslavom Krležom). Bez obzira na to je li poznavao izvorni lingvistički strukturalizam ili nije, je li znao za njegove pozitivne rezultate, K. je jasno uočio da je pojedinim disciplinama on neprimjeren, da je samo pomodni izraz vlastite metodološke nemoći.

Neće biti nezanimljivo - u ovim općelingvističkim okvirima - nešto reći i o Krležinu stavu prema pravopisu. K. je svjestan da je pravopis i forsiranje pravopisne problematike desetljećima na hrvatskim prostorima bilo izraz, s jedne strane, političke manipulacije jezikom, a s druge pak strane izraz neprofesionalnosti i nemoći domaće filologije koja se hvatala pravopisnih trica ne bi li zabašurila kako je malo ili ništa napravila na opisu gramatike ili na popisivanju rječničkoga blaga vlastitog jezika. Jednako je tako K. predobro znao da pravopisi velikih kulturnih jezika stanu u pedeset ili sto stranica, da im je svrha prije svega da se ljudi što pravilnije i djelotvornije služe vlastitim jezikom, a ne da kroza njih upijaju ova ili ona politička, ideološka ili (anacionalna uvjerenja: pravopis bi morao biti konvencija sa što djelotvornijom praktičnom primjenom, a ne dokona špekulacija koja je sama sebi svrhom, ili pak s izvanjezičnim ciljevima i primislima. Govoreći ironično o interpunkciji K. očito ne misli samo na njezinu funkciju u pjesničkom tekstu ili u stilu: »Interpunkcija nije nego pomoćno sredstvo za glupane, kako bi do kraja mogli da svladaju materijal jedne rečenice. Zarezi i dvotočke nisu dakle drugo nego neka vrsta postaja za okrepu umornog mozga, koji se giba od točke do točke, a nije treniran za tako dalek put« (Moj obračun s njima, 1932). Pišući o jezičnim temama K. uvijek ostaje prije svega pisac esejist koji objektivne činjenice nastoji promatrati pod svojim osobnim kutom, ali takav subjektivni i impresionistički rakurs ponekad točnije otkriva bitne odnose negoli suhoparna čisto lingvistička formulacija. U karakterizaciji jezika pojedinog pisca ili pjesnika on će govoriti o muzici rima i asonanca, o smionosti fraze, o vrtoglavoj i ekstravagantnoj izazovnosti govora, o pijanom iznalaženju riječi, o buncanju na granici misaonoga i čulnoga itd. da bi se na koncu iz tih fragmentarnih impresija složio mozaik relevantnih značajki piščeva jezika i izraza. Krležina je karakterizacija umjetnički croquis bitnih značajki u usporedbi s vjernom i uravnoteženom fotografskom prezentacijom stručne lingvističke ekspertize.

Posebno je zanimljivo poglavlje Krležin odnos prema konkretnim jezicima. Iako o pojedinostima ima prilično malo pouzdanih i preciznih podataka, iz piščevih tekstova proizlazi da se s lakoćom služio tekstovima na cijelom nizu jezika. Njemački i madžarski ne samo što je odlično poznavao i aktivno njima vladao nego je - kako tvrde neki izvorni govornici tih jezika koji su s Krležom došli u dodir - vladao svim njihovim stilskim registrima i rječničkim slojevima pa u pogledu nijansiranosti izražavanja nije nimalo zaostajao za onima kojima su njemački i madžarski materinski jezik. Dobro je poznavao i južnoslavenske jezike: mnogo je čitao na slovenskome, a posezao je i za bugarskim i makedonskim tekstovima. Ni drugi mu se slavenski jezici nisu činili nedokučivima ako se nudila prilika da na njima pročita kakav relevantan tekst. Očito je da se s lakoćom služio ruskim i da je u izvorniku čitao neke tekstove ruskih pisaca (koji najčešće nisu osobito odgovarali njegovu temperamentu i ukusu, pa je npr. Dostojevskog, Tolstoja ili Turgenjeva znao kadšto vrlo oštro ocijeniti).

Jezici za Krležu nisu bili misterij. Odrastao u Agrarnu, gdje se uz hrvatski (kakav-takav novoštokavski i kajkavski) govorio i njemački i kamo su dopirali odjeci s cijelog prostora mnogonacionalne i mnogojezične monarhije, boraveći zatim u vojnim školama, gdje su jezici obuke bili madžarski i njemački, K. je prema jezicima izgradio otvorenost i prijemčivost, a razlike među njima prihvaćao je kao razlike u običajima, odijevanju ili prehrani. Kao što ga je sve zanimalo, zanimali su ga i jezici. Nije npr. vjerojatno da se K. ikada temeljitije bavio rumunjskim, ali malobrojni navodi rumunjskih fraza, izraza, natpisa u njegovim proznim tekstovima otkrivaju da su u svim pojedinostima autentični i da potpuno odgovaraju mjestu i vremenu na koje se odnose. Francuski je - u okviru dobrih običaja svoga doba - učio u školi, a iz njegovih esejističkih i kritičkih tekstova već je vrlo rano vidljivo da je posezao i za engleskim tekstovima, a ima mnoštvo dokaza da je najveća djela talijanske književnosti čitao u izvorniku.

Pogledajmo kako se K. odnosio prema pojedinim jezicima. U nižim razredima gimnazije (do 14. ili 15. godine) stekao je osnovna znanja latinskoga i grčkoga (posebno latinskoga) na kojima je poslije sam mogao graditi, upotpunjavati i proširivati svoju humanističku naobrazbu i kulturu. Iako je dosta pisao o grčkim književnicima, filozofima, liječnicima (posebno između 1940. i 1942), iz tih napisa nije vidljivo je li radio na tekstovima u izvorniku ili pak na prijevodima (čini se da je grčki ipak ostao na rubu Krležinih interesa). No u ukupnome Krležinu vokabularu mnogobrojni su elementi grčkog podrijetla premda su mogli biti preuzeti i preko latinskoga, odn. preko stručnih terminologija.

Za razliku od grčkoga latinski je onaj jezik kojim se K. - uz njemački - bavio od početka do kraja, i koji možemo smatrati jednim od temeljaca njegove erudicije. Iako je Krležina latinska lektira vrlo raznolika, on ni izdaleka nije toliko pozornosti pridavao klasičnim tekstovima kao djelima kršćanskih i srednjovjekovnih pisaca, i dakako povijesnim dokumentima na latinskome. Latinski je smatrao ključnim elementom i europske i hrvatske povijesti i kulture, nezaobilaznim elementom svake humanističke naobrazbe (kakve se ne bi smio odreći nijedan politički sustav), pa u svojim tekstovima barata mnoštvom latinskih citata, izreka, naslova koji sažimaju bit nekoga specifičnog sadržaja, ili pak uputnica na latinski izvornik. Sa stanovitim kompleksom prema kršćanstvu, raspolagao je mnogobrojnim izvodima iz crkvenih otaca, teologa, skolastika, ali i vaganata. Osjećajući latinski »svojim i (inter)europskim« jezikom K. nije nimalo zazirao od uporabe mnogobrojnih latinskih riječi u svojim hrvatskim tekstovima, a uporaba velikog broja »internacionalizama« latinskoga (i latinsko-grčkoga) podrijetla može se smatrati jednom od osnovnih značajki njegova esejističkoga i kritičarskog stila. Dakako, takvi elementi, upravo kao »internacionalizmi«, nisu uvijek morali biti preuzeti iz latinskoga, nego su mogli doći preko njemačkoga ili kojega drugog jezika.

Poznavanje latinskoga i francuskoga Krleži je otvorilo put i do talijanskoga, pa je u izvorniku mogao čitati najveće talijanske pisce i pjesnike (počevši od Dantea) i pratiti zbivanja na talijanskoj književnoj sceni, a s obzirom na latentnu suprotstavljenost hrvatskih i talijanskih interesa na Jadranu, pratio je redovito talijansku politiku, žurnalistiku i historiografiju. Odatle također u njegovu djelu potječe dosta velik broj navoda, imena, uputa na izvore i aluzija. Iako njemački ostaje Krležin glavni »prozor u svijet«, prateći europska kulturna i književna zbivanja on je godinama u izvorniku čitao i francuske pisce i francuski tisak. Mnogobrojni citati i gotovi karakteristični francuski izrazi u njegovim tekstovima govore da su ta čitanja bila pomna, a o tome svjedoči i to što je pisao o pedesetak francuskih književnika i povijesnih ličnosti (o nekima, doduše, u okviru drugih tema), od J. Calvina do svojih suvremenika kao što su R. Rolland, L. Aragon, J.-P. Sartre ili Ch. de Gaulle. Zbog svega toga K. je u svoj hrvatski vokabular preuzeo i stanovit broj riječi iz francuskog jezika.

U doba kada je K. ulazio u život, njemački je bio ne samo prvi i »najslužbeniji« jezik velike srednjoeuropske monarhije nego je i u Zagrebu Krležina djetinjstva i mladosti bio drugi govorni jezik (činovnika, časnika, trgovaca, bankara, dijela odnarođenog plemstva i građana, stranaca). U tadanjoj Hrvatskoj njemački je bio nezaobilazna sastavnica srednjoškolske naobrazbe, a hrvatska aristokracija i građanstvo - školovani često u austrijskim zavodima - uz hrvatski su govorili i njemački (odn. u Zagrebu »agramerski«). K. je, dakle, njemački »imao u uhu« i od najranije ga je dobi doživljavao kao sastavni i nezaobilazni dio svoga okruženja. Školovanje u ugarskim vojnim učilištima omogućilo mu je da znanje toga jezika podigne na višu razinu, kao što mu je otvorilo i svijet madžarskoga. U zadnjim desetljećima umirućeg carstva K. je njemački prihvatio u svim njegovim komunikacijskim i stilskim razinama, od agramerskoga »Kuchendeutsch« do visokog stila književnosti, filozofije i znanosti na prijelomu stoljeća. Znanje njemačkoga iskoristio je višestruko. Preko njemačkih vrela (njemački je tada »svjetski jezik«) on je bio u toku svih bitnih duhovnih zbivanja u Europi i u svijetu, a to se itekako dobro ogleda u njegovim esejima, kritikama i polemikama. S druge strane, književno oblikujući likove (osobito u dramskim djelima) i vezujući ih uz određeno tlo i određeno doba, K. ih društveno, psihološki, politički plastično ocrtava između ostaloga i tako što se oni služe sad samo hrvatskim, sad hrvatskim i njemačkim, sad samo njemačkim. Uz L. N. Tolstoja i J. Falkbergeta K. je jedan od rijetkih novijih pisaca koji se u beletrističkoj prozi i u dramskim tekstovima (Zastave, ciklus o Glembajevima) toliko sustavno služio dvojezičnošću svojih likova. Koliko god inače bio kritičan prema kobnom utjecaju onodobne austrijske i njemačke politike na hrvatsko biće, njemački jezik ostaje za Krležu moćno sredstvo međunarodne komunikacije i nenadoknadiva veza s izvorima znanja.

Razumljivo je što u pisca s tolikim brojem međunarodnih intelektualnih doticaja, koji je stalno čitao na većem broju jezika, dolazi do jezičnih interferencija i do prihvaćanja stranih riječi. Jedna od osobitosti Krležina stila svakako je učestala uporaba stranih riječi, osobito »internacionalizama« latinskoga i grčkog podrijetla, uglavnom sa stanovitom tehničkom ili terminološkom vrijednošću. K. je obično svjesno upotrebljavao ovu ili onu riječ, ovaj ili onaj termin, a svoju bujicu riječi dobro je kontrolirao, pa se tolikim brojem tuđica sigurno nije služio iz nekritičnosti ili nemara za »čistoću« jezika. S jedne strane, hrvatske su stručne terminologije (uz iznimke, npr. kemije, kratko vrijeme prava i sl.) - u ono doba kao i danas - bile uglavnom neuređene: rijetko se tko trudio da ih kao sustav uredi lingvistički racionalno i funkcionalno, a posao se najčešće prepuštao nekompetentnim pojedincima koji su rješenja smatrali to boljima što su ona manje uobičajena, ili su pak novo pojmovlje nastojali podvesti pod termionološka stanja od prije pedeset ili sto godina. Tako je dobar dio hrvatskih stručnih termina završavao kao nedozreli ili nedovršeni projekt (eventualno sačuvan u knjigama), a stručnjaci su se i dalje služili uglavnom »internacionalizmima«. Ako se tomu dodaju povremeni pokušaji najrazličitijih vlasti da i na tom polju spriječe svako značajnije očitovanje hrvatske samosvojnosti, posve je jasno da je »međunarodna« terminologija bila otpornija. Pišući mnogo za novine i časopise i živo sudjelujući u dnevnim zbivanjima K. se prije svega trudio da do čitatelja dopru njegove »poruke«. S druge strane, K. je predobro znao da se pitanje hrvatskih stručnih terminologija ni na koji način ne može riješiti jednostavnim zahvatima (koje bi prigrlili suvremenici, a koji ne bi naprasno raskidali veze s tradicijom, bližom i daljom), nego da je to sustavan, dugotrajan i napregnut posao koji uspješno, i da rezultati budu funkcionalni, mogu obaviti jedino ekipe dobro pripremljenih stručnjaka, a nikako pojedinci voluntaristi. I naposljetku, K. je također bio svjestan da je i ona razmjerno mala hrvatska jezična posebnost često poslužila kao posljednje utočište biću hrvatske nacionalne samosvojnosti, ali da u normalnim prilikama (kojih zapravo nikada nije ni bilo) mora mnogo toga prethoditi na kulturnome, gospodarskom, političkom planu kako bi jezik kao samosvojan mogao djelovati. Znao je jednako tako da se od samoga jezika ne može očekivati čudo, a da - napokon - jezik uvijek mora ostati okvir piščeve (i govornikove!) slobode, a nikako okov o vratu ili o nogama.

Madžarska povijest, kultura i književnost Krležu su posebno zanimali.

Svestrano poznavanje ljudi i mentaliteta, sredina i izvora kao i smisao za sintetičko sažimanje omogućilo je Krleži da u nekoliko poteza da izvanredno sugestivan crocquis razvoja madžarskoga jezika u kojem nije izostao nijedan bitni element: »to jadno kopile kakve bolesne slavenske rodilje, trebalo je da se sporazumije s unukom gladnog i ranjenog Franka, Langobarda, Židova ili Gota kada su ovi s njega sadirali desetinu ili ga okivali kao robijaša (...) U stoljetnom tihom i bolnom gutanju suza rađao se po dolinama i močvarama jedan žalosni idiom, koji nije bio ni tatarski ni dakoromanski, ni čuvaški, ni mongolski, ni avarski, ni slavjanski, ni germanski, nego talog svih tih elemenata, talog šaren i gust, talog melankoličnog madžarskog jezika« (Madžarska varijacija, 1922). Jednako je sugestivna i raščlamba prvoga madžarskog pisanog spomenika Kuknjave posmrtne (oko god. 1200) čiji »jezik zvuči i tvrdo i čudno, i iz njega govori tamni Srednji vijek kao iz natpisa na starim glagoljaškim grobovima i pločama. Slavenske riječi u tom nadgrobnom plaču nisu još razdrte tatarskim (sic!) samoglasnicima, pak se 'milost' piše 'milost' i 'brat' 'brat', kao što mi još i danas pišemo i izgovaramo« (ibid.). Unatoč prividnomu impresionističkom pristupu i ekspresionističkom zamagljivanju obrisa, supstitucijom etiketa (termina) za pojedine smisaone cjeline mogao bi se taj tekst pretvoriti u vrlo precizan lingvistički opis, u kojem jedino neprecizan termin »tatarski« ne bi imao doslovno značenje nego bi bio metafora za altajski, ili možda turkijski »(...) poslije toga zapisa došlo je do velike nove tatarske provale, koja je opet bitno djelovala i na rastenje jezično i osvježila jezik novim sastojcima azijatskim« (ibid.). Na primjeru nastajanja madžarskoga K. će osvijetliti i važno pitanje odnosa između naroda i jezika: »Madžari su tu na Dunavu nastali i izrasli kao neka sinteza, koja se kuhala i kondenzirala stotine godina, tako da se može reći da definirati madžarsku narodnost znači upravo definirati materiju madžarskog jezika, onaj životni fluid koji veže danas milijune ljudskih duša u krvavu jednu cjelinu: narodnog madžarskog osjećaja« (ibid.). Poslije će (u vezi s hrvatskim jezičnim problemom) donekle ublažiti taj stav, stav o bliskoj povezanosti jezika i naroda (odn. nacionalnog osjećaja), ali ga zapravo nikada neće potpuno odbaciti.

Kroz burna stoljeća u Podunavlju »i slika se rasno i jezično stalno mijenjala« (ibid.), pa se i siroče od jezika preobrazilo u jezik samouvjerenih, prepotentnih silnika: »Nijedan od [madžarske] gospode (...) pojma nema o tome kako se u njihovu materinjem jeziku sve riječi i svi pojmovi iz kruga crkve, obrta, bilinstva, životinjstva, zemlje, prava i vlasti, do dana današnjega, natapaju slavenskim elementima.

Izgovarajući, po svome uvjerenju, prave, autentične 'pramadžarske' riječi, oni se kreću u okviru čiste slavenske terminologije« (Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947). Golem je ulog u formiranju madžarskog jezika dao asimilirani slavenski etnički element: »Ako se doista uzme jezik kao ona međa koja dijeli narod od naroda« onda je čudno da su ti odrođeni Slaveni »htjeli da riješe pitanje Dunava i Karpata na jezičnoj bazi izrazite jezične manjine. (...)Ti su duhovi [pramadžarski] živjeli u lažnoj i opasnoj fikciji da je madžarski jezik ona obnovna vatra i lava (...) Kao i Panslaveni (...) i Madžari su od svoga jezika očekivali čudo, i tako su Arhimedovu točku sviju problema tražili baš u najfiktivnijem i najbolnijem mjestu: u zoni jedne jezične manjine« (Madžarska varijacija). Takva analiza, prvo, ističe osebujnost pojma i uloge jezika nacije u srednjoeuropskome i panonsko-balkanskom prostoru (kakav je Zapadnoj Europi jedva dokučiv), a s druge strane davno prije pojave sociolingvistike upravo sociolingvističkim kriterijima procjenjuje jedan osebujni jezični sklop.

Karakterizacija staroslavenskog jezika iz 1950, koliko se god temeljila na nizu pomno odabranih činjenica, bila je ipak upregnuta u projekt obnove jugoslavenske ideje: »Zar je zamislivo, da bi se staroglagoljaška živa riječ evanđeoska mogla proširiti od Koruške i Blatnog jezera i Istre preko Dunava i Bosne do Soluna i Carigrada, da nije bila živa pojava, nošena elementima politički, intelektualno i socijalno isto tako živog medija? (...) osjećati svoj barbarski jezik ravnopravnim jezicima po Bogu izabranim, značilo je osjećati se politički i kulturno subjektom u devetom stoljeću, a to je značilo živjeti pod denuncijacijama raskola. (...) Da se tu radi o visoko izdiferenciranom književnom jeziku (...) rafinirano dekadentnom (...) morale su sudjelovati generacije književno obrazovana svijeta (gramatika, leksikografa, bogoslova, komparativnih filologa etc.), (...) nije riječ samo o prevođenju evanđeoskih tekstova, nego o stvaranju novog književnog jezika« (Zlato i srebro Zadra). Iako je takva slika pomalo nategnuta i idealizirana s tezom da se dokaže potreba nove jugoslavenske konvergencije (još uvijek je bio svjež projekt ujedinjavanja s Bugarskom), elementi kojima K. barata svjedoče da se temeljito upoznao s činjenicama o kojima piše.

Uravnotežen i objektivan portret novoga bugarskoga knjiž. jezika (nastao na istočnobugarskoj dijalektnoj osnovici, suprotstavljen crkvenoslavenskoj bugarštini, koja je Bugare povezivala sa Srbima) može biti zanimljiv zbog kontrasta prema nastajanju drugih južnoslavenskih knjiž. jezika. »Kod stvaranja novog bugarskog jezika glavnu je ulogu imala politika, a ona je kao i filologija imala da služi isključivo državnim i narodnim interesima. (...) I kod Bugara kao i kod Slovenaca i kod Srba stvar se razvijala na programu razdvajanja i dezintegracije. Kako je narodnost uglavnom jezik [i 1966. K. inzistira na istovjetnosti!], a kao takav jedini garant nacionalnog dostojanstva, narodne svijesti i svih iluzija o političkoj i ekonomskoj slobodi, kako samo po jeziku narod postaje politički subjekt« (Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda, 1966). Drugim riječima, iz onoga što je rečeno, proizlazi da se slovensko-srpsko-bugarskoj struji razdvajanja pridružila i makedonska komponenta, a hrvatski su projekti bezglavo i bez jasne perspektive ulazili u integracijske procese, koji su po hrvatsku stranu uvijek završavali štetno.

Najveći broj Krležinih tekstova o jezičnim temama - kako u pjesmama i romanima tako i u esejima i raspravama - posvećen je nizu pitanja vezanih, posredno ili izravno, uz hrvatski jezik i jezike hrvatskog naroda. Iako su ti tekstovi, osobito u razdoblju nakon II. svj. rata, bili često opterećeni ideološkim stavovima i unaprijed zadanim tezama koje je trebalo dokazati (za K. je na primjer B. Kašić prije svega isusovac i protureformator, a gotovo kao da je uzgred bio i autor prve hrvatske gramatike i autor prvoga započetog projekta jezičnog ujedinjenja svih Hrvata), oni su vrlo mjerodavno i sugestivno umjeli ocijeniti doprinos većeg broja hrvatskih gramatičara i filologa u raščišćavanju jezičnih pitanja (Križanić, Kurelac i dr.) ili pak jednostavno raščlaniti njihove jezične koncepcije (Gaj, Maretić i dr.). Kada je riječ o hrvatskom jeziku, Krležu su podjednako zanimala pitanja jezične povijesti kao i pojedina krucijalna pitanja suvremenog jezika, ili pak one okolnosti koje utječu na oblikovanje jezika.

K. je bio duboko svjestan da jezična kultura, i kultura općenito, bitno ovisi o kvaliteti školskih udžbenika i posebno čitanki. Još je aktualna njegova ocjena porazna stanja (upravo tradicije porazna stanja) u hrvatskim školskim čitankama: »Pisari (sic!) srednjoškolskih čitanki naročito su odabrani kameleoni koji blistaju mijenjanjem svoje farbe po načelu rentabiliteta. U tim našim čitankama od Vuka i khuenovštine do vidovdanske poltronerije, sve do ove najnovije podaničke spremnosti, na što li sve nisu spremni jadni brbljavci, a djeca polažu na temelju ovih gluposti svoj ispit zrelosti, da bi ih zatim kao ,zreleʻ slali u Stockerau« (Fragmenti dnevnika iz godine 1942). Dobra je školska čitanka uvjet i jezične i opće kulture, a po tradiciji su u Hrvatskoj čitanke sastavljali članovi klanova i koterija, podobni i pripuzi. K. je pisao i o tragičnom bezizlazju hrvatskih glagoljaša (Iz davnih dana /1916-19/), no najveći dio njegovih napisa o jeziku posvećen je ambijentu u kojem je nastajao hrvatski knjiž. jezik, ulozi tzv. štokavskog elementa u njegovu formiranju, pitanju ilirskih slutnji i zabluda u vezi s tzv. »jezičnim jedinstvom«, porođajnim mukama i lutanjima u nastajanju modernoga hrvatskog standardnog i knjiž. jezika, hrvatsko-srpskim sukobima i rasprama o jezičnim pitanjima, odnosu kajkavskoga i štokavskoga, umiranju izgrađenoga kajkavskoga knjiž. jezika i dr. U tome širokom krugu tema K. se kreće sa zanosom i sa sigurnošću vrsnoga znalca činjenica, iako mu sudovi nisu baš uvijek nepristrani.

Krležini sudovi o jezičnim pitanjima temelje se prije svega na rezultatima vlastita razboritog razmišljanja, a u njima se ogleda široka kultura načitana i dobro obaviještena intelektualca, iako u njima ima i subjektivnih (emotivnih) zastranjivanja i neargumentiranih prosudbi. Ponekoga će iritirati i (politički, ideološki) oportunizam pojedinih Krležinih prosudbi, ali je on bio odviše iskusan čovjek da ne bi znao kako se književniku nije s rogatim bosti.

K. je ipak jedan od rijetkih koji je odavna - usuprot svim stegama »jedinstva« - otvoreno i odlučno isticao kako su Hrvati više od dva stoljeća prije Vuka (u Dubrovniku, Dalmaciji, Bosni) stvarali zajednički književni jezik na štokavskoj osnovi, opisivali ga i kodificirali (B. Kašić), i kako je čista mistifikacija imperijalnoga unitarnog mentaliteta tvrdnja da je Vuk Hrvatima podario književni jezik na štokavskoj osnovici. Štoviše, za Hrvate je nametanje vukovskih rješenja značilo zapravo, s jedne strane, nasilno prekidanje jednoga već prije uznapredovala procesa u oblikovanju zajedničkoga (naddijalekatskog) književnog i standardnog jezika na štokavskoj osnovici, a da su glagoljaši, s druge strane, trista-četiristo godina prije Vuka u raznim dijelovima Hrvatske već pisali narodnim jezikom, nekoliko stoljeća prije Vuka čitava jedna književnost napisana je čistim narodnim govorom, a taj kontinuitet narodnoga govora u književnosti nikada nije bio prekinut. K. je upozoravao doduše na društvenu uvjetovanost jezika narodne pjesme u Vukovo doba, ali i na besmislenost deseteračkih tlapnji u jezičnoj politici novijeg doba (Uz Vukovu stope- desetgodišnjicu, 1937), a nju su uporno zastupali hrvatski vukovci.

Vjerojatno na temelju premišljanja hrvatsko-srpskih sukoba oko jezika K. dolazi do zaključka da narode zapravo razdvaja mentalitet: »Nema pismenog čovjeka koji razmišlja trijezno te nije uvjeren kako su problemi intelektualne i moralne savjesti nerazmjerno važniji od pitanja takozvanog 'jezičnog jedinstva'. Mentaliteti su ti koji razdvajaju ljude i narode, a to nam dokazuju svi građanski ratovi unutar jednog jedinstvenog jezičnog područja« (Intervju za Svijet, 1971). Bez obzira na fiktivnu ili stvarnu identičnost književnog jezika Hrvata i Srba, bitno različiti i različito uvjetovani mentaliteti dvaju naroda unaprijed su osudili projekt zajedničkoga jezika na propast. U knjigama E. Čengića S Krležom iz dana u dan na mnogo je mjesta riječ o hrvatskome i srpskom jeziku (v. i D. J., Miroslav Krleža o hrvatskom književnom jeziku, Jezik, 1986, 4). Iz tih razgovora proizlazi da je Krleži odavna bilo jasno kako se preko jezičnog pitanja prelamaju mnogobrojni drugi neriješeni problemi u odnosima među narodima tadanje Jugoslavije, posebno među Hrvatima i Srbima. Njemu su sumnjivi »toliki nezvani« koji brinu oko »jedinstva jezika« unoseći u tu gužvu svoje politički skrivene misli. Novosadski dogovor (koji je i sam potpisao) ocjenjivao je kao posljedicu pritiska kojemu je svrha manipulacija, dugoročni projekt nekoga unitarnog jugoslavenskog jezika. No te manipulacije nisu od jučer, one traju od Kopitara (koji je zapravo pisao u Beču Vukov rječnik) i Vuka, one su negacija kajkavskoga i čakavskoga kao dijela hrvatskoga jezičnog korpusa. K. jasno ističe kako Vuk jest tvorac jezika srpskoga, ali ne i hrvatskoga, jer Vuk s hrvatskim jezikom nema nikakve veze. Hrvati su potpisali bečki dogovor, ali ovdje postoji kontinuitet jezika i literature više stoljeća prije Vuka. No i neki Krležini sudovi odaju oportunistički stav ili nesnalaženje. Tako su za njega političke implikacije Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) štetne premda iz današnje perspektive djeluju i obazrivo i mlako. Iako zna da se sve hrvatsko iz jezika nastojalo prognati (popisi zabranjenih hrvatskih riječi kojima su baratali urednici na radijskim postajama i u novinama, marginaliziranje kroatizama u rječniku Matice hrvatske i Matice srpske), on ipak vjeruje u mogućnost jezičnog zajedništva. Svaki lingvist koji se bavio pitanjem kategorije »jezik« i broja »jezika« teško bi se dao navesti da bez ostatka i eksplicitno odgovori na pitanje jesu li hrvatski i srpski jedan jezik ili dva jezika (kada je riječ o srodnim jezicima, doista će ovisiti o upotrijebljenim kriterijima koji ćemo broj imati slavenskih, ili romanskih, ili germanskih itd. jezika). No K. je na to pitanje - da li iz neopreza, obzira ili straha - salamunski odgovorio: »Hrvatski ili srpski jezik su jedan jezik, koji su Hrvati uvijek nazivali hrvatskim a Srbi srpskim.« Ta mnogo eksploatirana dosjetka ipak nema lingvističke i sociolingvistike osnovice, jer jezik nije kategorija izvan društvene i povijesne stvarnosti i nije samo kvantitativna kategorija. Jezik je i volja, i stav, i povijest, i mentalitet itd. Pa kada - pojednostavnjujući - između »hrvatskog« i »srpskog« ne bi bilo ama baš nikakve i nijedne razlike, isključivo je pitanje volje Hrvata hoće li ga smatrati istim sa srpskim ili različitim od njega, hoće li ga zvati ovako ili onako. Premda se stupanj razlika i podudarnosti između dvaju idioma (srodnih) može vrlo precizno evidentirati i za razne dijelove jezika statistički prikazati u postocima, to za utvrđivanje identiteta jezika samo po sebi nije presudno. Kako god bilo, hrvatski i srpski neće se sami po sebi ni približiti ni udaljiti samo zbog toga što ih netko smatra jednim jezikom ili dvama jezicima. Mnogo je važnije to što hrvatski narod stoljećima njeguje i izgrađuje svoju jezičnu samostojnost, a i u doba nasilne jezične unifikacije i popisa zabranjenih kroatizama, vrlo je žilavo odolijevao »hrvatski jezični mentalitet«, možda i više nego sam jezik. K. je, doduše, jasnoću svoga osobnog stava zamagljivao ideologiziranim tvrdnjama da nije važno »da li je naš jezik jedan ili nije, da li su to dva jezika, (...) nego da u ovoj našoj lingvističkoj sinagogi uvedemo neki red po zakonu prije svega logike i (...) internacionalne solidarnosti«.

Velika Krležina tema - kojom se bavio od Balada i Zastava do različitih eseja i članaka - bila je uloga ilirizma i iliraca u hrvatskoj jezičnoj povijesti. U Baladama, pa i u Zastavama, toj je temi pristupao uglavnom s omeđenoga, uskoga gledišta seljaka kajkavca i sitnog plemića koji žale za svojim autentičnim jezikom što su ga ilirci bacili na smetlište i prepustili agoniji, a u studijama jezični projekt ilirske politike nastojao je objektivno i svestrano osvijetliti. S jedne strane: »Za volju političkog i kulturnog jedinstva, zbog dalekovidne utilitarističke perspektive bratstva s ostalim narodima od Istre (...) do Bugarske, odreći se svoje vlastite književne prošlosti i tradicije, svoga jezika i svoga imena, bila je to smionost samozatajna koju je mogao da nadahne samo bezazleni idealizam bez ikakvih skrivenih misli i kombinacija« (Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda), ali je ilirizam istodobno i svijest vlastite numeričke manje vrijednosti, strah pred talijanskom iredentom i 'Drangom nach Osten', osjećaj ugroženosti na Jadranu, na Alpama, na Dunavu« (O nekim problemima Enciklopedije, 1953). Pa i čuvanje latinskoga u Hrvatskom saboru samo je prividno paradoksalno jer je latinitet obrana od trajne opasnosti germanizacije i madžarizacije (Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda). Jedva je tko tako sugestivno (i tako pesimistički) kao K. raščlanio hrvatske jezične stranputice i tlapnje u ilirizmu i nakon njega, osobito iluzije hrvatske jezične politike od bečkog dogovora do naraštaja hrvatskih vukovaca na kraju XIX. i u prvoj polovici XX. st. (Broz, Iveković, Maretić i dr.), koji se izvrsno uklapaju u atmosferu duhovne klonulosti nakon nagodbe i za Khuenove vlasti. Svu složenost, izgubljenost, nemoć, besperspektivnost jezičnog stanja na kraju XIX. st. K. je odlično dočarao (premda ideološki jednostrano) u analizi Kraljevskog ugarskog domobranskog vježbovnika, po Krležinu mišljenju jedne od »najčudestvenijih hrvatskih knjiga«, koja je »himna madžarskom, deákovskom, domobranskom ,pješačtvuʻ, pisana jezikom i pravopisom sedamdesetih godina, a dotjerana kasnijim visokoodnjegovanim stilom raznih naših lingvista, nagodbenjaka, unionista i akademika čistunaca« (Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova, Hrvatski bog Mars, 1946). Na jednoj se strani našlo maretićevsko »ahrvatsko« vukovstvo i vukovanje, a na drugoj sterilno, nesustavno doslovno prevođenje (s madžarskom sintaksom i madžarskim barbarizmima i germanizmima) da bude tobož hrvatsko po svaku cijenu. Po Krleži, u jezičnom razvoju na prijelazu stoljeća između dviju pogubnih krajnosti - vukovanja i kalkiranja prema madžarskome i njemačkome - nije bilo nikakve jasne samosvojne hrvatske jezične orijentacije ili djelovanja.

K. je sugestivno ocrtao razvojni put hrvatskoga knjiž. jezika na prijelazu stoljeća, posežući i za vlastitim iskustvima. »Još jučer dominirala je staroslavjansko-bizantska skleroza u štampanim knjigama i Vukova govedarština u borbi sa slavjano-serpštinom, obaranje Brezovački-Mikloušićeve kajkavske baze za princip južnoga dijalekta, zagrebački jezik Sabora i žurnalistike osamdesetih godina, dubrovačke retrospektive i Akademija od šezdesetih do devedesetih godina, češko-austrijski birokratski uplivi sa rječnikom trgovine, zakonika i vojske, pak posljednja, jugoslavensko-beogradska faza, sve se to talasa duboko uznemireno, bogato svojim blagom junačkog doba, a sasvim siromašno i bijedno u evropskim apstraktnim, pojmovnim i kulturnim oblastima lirike i lirizma« (Lirika Ljube Wiesnera, 1927). »Jezik u opancima, način izražavanja u gaćama, morlačko guslaranje« značajke su toga jezika bez konvencije i bez tradicije (Davni dani, 1916). »Kalupi narodne pjesme još uvijek ne znače književni jezik (...) i koliko god se kod nas piše o ljepoti i jedinstvenosti našeg književnog jezika, čini se da se još nitko nije sjetio da istakne ukočenost, osnovnu negibljivost i neprilagodljivost (toga jezika)« (Lirika Ljube Wiesnera). »Na prijelazu stoljeća počela se rađati čudna polutanska mješavina naglasaka i oblika, mutljag koji je vladao ulicom i štampom« (Djetinjstvo 1902-03). K. je dobro uočio osnovne tendencije koje su se prožimale i osnovne elemente koji su se prepletali.

Ipak u analizi konkretnih pojava u jeziku na prijelazu stoljeća (osobito u analizi vokabulara) K. ne uspijeva sakriti ni neke svoje jezične predrasude ni animozitete. Krležu a priori smeta kalk (doslovan prijevod) i u načelu posuđenice smatra boljim rješenjem, iako za to nema nikakva opravdanja u samom jeziku: i vlastita tvorba po stranom uzoru i posuđenice imaju, obje, i dobrih i loših strana, ali je i u jednom i u drugom slučaju važno da se mogu uklopiti u dani jezični sustav i funkcionirati u njemu. Gotovo se osjeća krivim što njegov naraštaj kalkovi nisu smetali: »Nama riječi kao ,kolodvorʻ ,glazbaʻ ili ,stožernikʻ nisu bile lingvistički problemi, nego sastavni dio našeg jezičnog urbaniziranog načina izražavanja, one su postale konvencijom u koju nitko nije sumnjao, (...) sastavni dio našeg izražajnog inventara« (ibid.). K. se iščuđava nekima od tih riječi po subjektivnom dojmu, ali je lako pokazati da su elementi koji su se uklapali u interne zakonitosti hrvatskoga jezika, koji su našli svoju motivaciju, lako preživjeli do danas (unatoč čistkama), a da je vrlo brzo iz uporabe nestalo ono što se u sustav tvorbe i motivacije u hrvatskom jeziku nije moglo uklopiti. No mnoge dobro izvedene riječi, koje su same po sebi mogle solidno funkcionirati, uklonjene su iz jezika namjerno. Zazor prema nekim tvorbama iz NDH može biti opravdan različitim drugim razlozima, ali najčešće ne objektivnim lingvističkim kriterijima. K. zazire od rasturčivanja, raznjemčivanja, rastalijančivanja hrvatskoga (ibid.; sa stanovitom ironijom i u Zastavama, iako ne u jezičnom smislu, govori o raznijemčiti se / detedescarsi, rasturčiti se / deturzificarsi, knj. II, str. 155, rastalijančiti se / deitalianizzarsi, str. 157), premda je kontrolirano oslobađanje od tuđica ne samo legitiman nego i nužan posao u svakom jeziku s vlastitom tradicijom - jedino valja gledati da to bude funkcionalno (da služi jasnijoj i djelotvornijoj komunikaciji) i s mjerom. Uostalom, na lingvistima je i gramatičarima da postavljaju zabrane i prepreke, a na umjetnicima riječi da ih krše i zaobilaze radi izražajnosti te da ostvaruju svoju stvaralačku slobodu.

Za ilustraciju Krležina odnosa prema jeziku (ili točnije prema hrvatskomu jezičnom pitanju) poučno je upozoriti na još jednu epizodu. Kada se 1918. nakon I. svj. rata raspala Austro-Ugarska, Krleži i mnogim drugim hrvatskim rodoljubima i intelektualcima kao da je laknulo, gotovo im se činilo da su lakše počeli disati. Iskreno zadojeni idejom idealističkoga južnoslavenskog/jugoslavenskog jedinstva kakvo su propovijedali Strossmayer i njegovi sljedbenici, naivno vjerujući kako su »bratski narodi« zapravo jedno kulturno biće, mnogobrojni su hrvatski intelektualci i književnici (i to ne samo oni lijeve nego i oni građansko-liberalne orijentacije) prigrlili ekavicu, a i u vokabularu i sintaksi poprilično su se udaljili od hrvatske (tada već vukovske) tradicije ne bi li pridonijeli ostvarenju te »bratske uzajamnosti« pa, na kraju krajeva, i stvaranju jedinstvene jugoslavenske nacije. Nije to bila nimalo periferna pojava, pa su osim Krleže takvim putom privremeno pošli npr. Cesarec, Cesarić, Krklec, Šimić, Ujević. Štoviše, K. je za novu jugoslavensku državu, za novi odnos između Hrvata i Srba i za pitanje tog »jezičnog unitarizma« imao izgrađen i obrazložen pristup (Grobnica u Gundulić-hotelu, Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje, Hrvatska književna laž i dr.): radi stvaranja jedinstvenog jezika i učvršćenja države, radi proširenja kruga čitatelja itd., neće biti velika šteta odreći se poneke svoje jezične posebnosti. Naravno, takva argumentacija dobronamjernih i naivnih hrvatskih zajedničara ubrzo je bila opovrgnuta svime onime što se prvih godina nakon ujedinjenja događalo u novoj državi. Uskoro je postalo jasno da je jugoslavenstvo poslužilo velikosrpskoj ideji kao trojanski konj. Neki od zagovornika ideje jugoslavenske uzajamnosti razmjerno rano su se vratili svojoj nacionalnoj jezičnoj tradiciji, a K. je još 1925/26. pokušavao naći opravdanja zajedničkim težnjama u jeziku. Tragovi »jezičnog unitarizma« u Krleže su snažniji ne zato što on ne bi imao razvijen hrvatski osjećaj, nego zato što je smatrao da jezik sam za sebe nije dovoljno jako nacionalno utočište ako je sve drugo izostalo. Zatim, srpski monarhizam smatrao je manjom prijetnjom hrvatskomu biću od prijetnje talijanskog fašizma s Rječine i preko Zadra te madžarskog militarizma sa sjevera. K je osim toga održavao mnogobrojne veze s vodećim srpskim intelektualcima, a uključenost u lijeva gibanja na stanovit ga je način sputavala da brani strogo nacionalna stajališta. Naposljetku, K. je očito računao na širi krug svojih čitatelja izvan Hrvatske. K. zapravo nikada neće pristati na raskidanje veza između hrvatskoga i srpskoga već zbog njihove zajedničke novoštokavske osnovice. Nedosljednosti, oscilacije, promjene motrišta u tim pitanjima mogu se svesti na stanovitu »Hassliebe«, pa K. istodobno nastoji što dublje proniknuti u hrvatsku jezičnu tradiciju i u ponore hrvatske povijesti i pisati jezikom koji nije odviše udaljen od srpskoga. Unatoč svomu inače polemičkom temperamentu i nagloj naravi, približavanje hrvatskoga i srpskoga (poglavito u vokabularu) nastoji ostvariti kompromisnom metodom negativne selekcije: preuzima zapravo vrlo malo onoga što bi se moglo nazvati srbizmom u pravom smislu riječi, ali zato iz hrvatske jezične tradicije ističe u prvom redu ono što nije označeno kao naglašeno i tipično hrvatsko, ono što je prihvatljivije i Srbima ili čak svojstveno i njima, a izbjegava elemente koji se mogu označiti ekskluzivno hrvatskima. To doduše nikada nije dovelo u sumnju hrvatstvo Krležina jezika (posebno ne u vokabularu, a i po sintaksi ostaje hrvatski i kada se prebaci u ekavicu), ali je Krleži pribavilo glas zagovornika »jezičnog unitarizma«. Iako su se potkraj međuratnog razdoblja hrvatsko-srpski odnosi zaoštrili, pa tako i odnosi u vezi s jezikom, K. ostaje dosta dosljedan u tom nastojanju umjerene uzajamnosti, možda više zbog kruga ljudi i suradnika među kojima se kretao nego zbog čvrsta uvjerenja. Uostalom i partija s kojom se upravo privremeno razilazio sve je jasnije naslućivala dubinu nepravde službene srpsko-jugoslavenske nacionalne i jezične politike.

U Krležinim hrvatskim jezičnim temama počasno mjesto pripada analizama kajkavskih jezičnih pitanja u Baladama, Zastavama, Dnevniku, esejima, kritikama i dr. K. je uvjeren da su na hrvatskim prostorima, pa tako i na kajkavskome, još od reformacije (od Flacija i Vramca) postojala pera koja su se odlikovala jasnoćom izraza, »dotjeranošću kurijalnog, pravnog i pučkopoetskog stila«, a to je »dokaz kako je čista narodna riječ krila u sebi sve otvorene mogućnosti bogatog književnog razvoja« (Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda). »Jezik jednog kapucina Zagrepca je gotov, završen barokni jezik u agoniji jedne latinizirane civilizacije na odru, ali quand même - ipak jezik« (Zapisi iz godine 1942). No ni povijesne i političke, ni gospodarske i društvene prilike nisu pogodovale razvoju kajkavskoga knjiž. jezika, pa »kajkavski je umirao kao jezik crkvene propovijedi« (a to je) »dokazom da šaka kmetova sa vrlo slabom, zbunjenom provincijalnom šljivarskom 'elitom' nije uspjela da razvije svoj jezik u suvremenome, modernom smislu« (Djetinjstvo 1902-03). Nenadmašne su evokacije kajkavske jezične povijesti u Baladama: »Negdo se vleče s kervavom glavom v roki, / kervavi mosti, kervavi potoki, / bogec pod štengami v smartnonosnoj moki / i latinski verzi nerazumnogliboki, / hahari, hudičevi snuboki, / se to teče v tenji kajkavske vmiruče reči«, »Kajkavska reč Kaj vre jezer let klopoče. / Kak prekleti melin očivesto je / do denes, bogme, zmlela ni jene knjige ne, / kaj mele bogčije, strah i bedastoće. / / Kaj žuhko je, ne ferfla, ne berboče, / z gingavem ciglam hiža podzidana zgledi. / Kaj nigdar slatka, stara frajla bila ni, / vekomaj truća Kaj, Kaj cvili i joče. / / Tak včeraj bilo je, tak bu i v bodoče. / Na grobu žive Reči knjiga se zidati ne da! / (...) / Gingavi betežnik, reč naša tožno blodi, / (...) / v trijumfu noseč rodoljubne nule, / neraspletne vuzle i bedastočah špule, / (...) / Reč kajkavska pred nami je pokran, prazen grob, / znuternja kervava, razvudenje, drob. / 'Ak pjevat vam se hoće, a sami ne znate kako', / pjevajte kajkavske Riječi staru kajkavsku kob! / (...) / A naša Reč v megli kervavoga dima / kak opoganjen ogorek gesne i tamni. / (...) / Na skolkam čkomi smartnosprepluvana Reč, / a pismoznancov ni, ni harfe ni več. / (...) / Popluvan gdo ni bil, taj dunsta imat nemre, / kaj su pravzaprav domaći naši, oselski ideali!« (Planetarijom).

Ilirizam je samo zapečatio agoniju kajkavskoga, a tome je pripomogla i provincijalna kratkovidnost i nerazumijevanje jezičnog problema u samoj kajkavskoj sredini (»Latinščinu nam našu kvariju norčaki. / / Mi nedamo jezika kaj v Lukavcu i v Mlaki / kak đemant blisiče naša đunđanosna reč, / (...) / Latinščinu se nam kvari. / (...) / pišeju kak govedari, / a ne kak naši pavlinski oci, / (...) / Gdo ilerski danas laje, zutra gledi da te fkani!« (Turopolska restauracija). K. je svjestan da je kajkavski svoju jezičnu bitku izgubio ne samo zbog jalovosti same kajkavske knjige nego i zbog - ipak - perifernoga položaja kajkavske aree. Da nije bilo prihvaćanja štokavskoga, teško bi bilo došlo do hrvatskoga nacionalnog i duhovnog ujedinjenja. Unatoč svim svojim zabludama i naivnim iluzijama, ilirci su shvatili (ili osjetili) upravo to. Unatoč tomu što je temeljito shvatio važnost prihvaćanja štokavskoga kao jezika svih Hrvata (premda štokavski nije prihvaćen ni s pravim ciljevima, ni na pravi način), on umiranje hrvatskoga kajkavskoga idioma osjeća kao intimni gubitak, a ilircima zamjera što solidnu kajkavsku jezičnu tradiciju nisu znali uklopiti u novi tip hrvatskoga jezika (»V megli sem videl, videl sem v megli: / seh križneh putov konec i kraj. / (...) / Ileri kak pilki, faklonosi, / zaškrabani dijaki, larfonosi, / pokapali su paradno starinsku reč Kaj. / Kak zvon je Kaj germelo, / kak kres je Kaj plamtelo, / kak jogenj, kak harfa vekomaj, / a oberpilko v gali, / s pogrebnom faklom v roki / med ilerskimi fanti / mertvečkemi snuboki, / španceral se / Doktor Ludwig von Gay. / Cinkuš je lajal v megli, golgotski, / pokapati smo znali furtinavek gospocki. /(...) / Neiztolnačno, mračno nečutenje Reči« (Planetarijom).

Samosvojnosti i osebujnosti kajkavskoga, njegovu bitnom odudaranju od »vlaške i martološke štokavštine«, njegovu uzmicanju pred štokavskim i njegovu zatiranju posvećene su i stranice Zastava i Davnih dana, a umjetnički kreativnu primjenu kajkavština nalazi ne samo u Baladama već i u nizu proznih djela (Na rubu pameti, Hrvatski bog Mars itd.).

Evocirajući uspomene na svoju baku Tereziju Goričanec, K. je, opisujući njezin jezik, oslikao i govorni kajkavski varaždinske aree potkraj stoljeća: »Baba Terezija načinom svog izražavanja predstavljala je kajkavsku baroknu atmosferu oko Čakovca i Varaždina, koja je u našim naročitim prilikama, u ono doba, na prijelazu stoljeća, već vegetirala sa svim znacima hibridnog umiranja, pošto je od ilirskijeh rodoljuba bila na smrt osuđena prije šezdeset godina« (Djetinjstvo 1902-03). »Moja baka, koja je ,hodila v školu pred četrdesetosmomʻ bila je slobodna od svake ilirske, agramerske štokavske hrvaštine. Njen jezik (koliko mogu da se sjetim) bio je mnogo plastičniji i bogatiji od onog što danas pamtim« (ibid.). Slijedi niz primjera koji oslikavaju plastičnost, izražajnost i slojevitost toga kajkavskoga govornog jezika. No J. Vončina (u knjizi Korijeni Krležina Kerempuha, Zagreb 1991), uvjerljivo je pokazao kako su lik bake Terezije Goričančeve i njezin jezik zapravo dobrim dijelom rezultat piščeve književne obradbe i sinteze na temelju nesigurna sjećanja, ili, kako to Vončina kaže, »ta je [bakina] slika dvoslojna te se kreće od posvemašnje idealizacije do realna opisa u pojedinostima« (str. 93). Valja imati na umu da je sjećanja na baku i njezin jezik K. zabilježio četrdeset godina pošto se od nje odvojio, i kad je već dobrano bio uronio u staru kajkavsku leksikografiju i objavio Balade. Od bake nije naslijedio bogat leksički izbor, nego prije svega istančan osjećaj za kajkavštinu, i to varaždinsku kajkavštinu koja je drukčija od zagrebačke (J. Vončina, str. 99). I S. Lasić upozorava da Krležine dnevničke navode valja uzimati oprezno (S. Lasić, Krleža. Kronologija života i rada, Zagreb 1982, str. 22). Pomnom analizom bakina vokabulara (Djetinjstvo 1902-03) Vončina je uvjerljivo pokazao kako je štošta iz starih kajkavskih rječnika K. pripisao jeziku svoje bake, tako da su elementi koji se navode kao uzorci njezina jezika na mnogo mjesta zapravo preradbe ili prilagodbe iz Belostenca i Habdelića: K. je bakinu rječitost dokazivao pripisujući joj, po varljivu sjećanju, vokabular što ga je našao u drugom dijelu Belostenčeva Gazophylaciuma (str. 113). Na temelju opsežnih priprema K. je, dakle, u Baladama kombinirao jezik starih kajkavskih pisaca s varaždinskom kajkavštinom svoje bake, a toj je kajkavštini dao svoju stilizaciju i svoju umjetničku interpretaciju.

U Djetinjstvu 1902-03 K. daje vrlo plastičnu sliku (da li samo na temelju sjećanja?) jezičnog stanja u zagrebačkoj sredini i posebno previranja u književnom (standardnom) jeziku na početku stoljeća, kada je on počeo dobivati moderne konture. Slikajući kompozitnost zagrebačkoga jezičnog ambijenta (po Krleži u to se doba u Zagrebu može izdvojiti pet značajnih jezičnih tipova; Dnevnik, str. 433) i brzo izmjenjivanje leksičkih i tvorbenih tipova u književnom (standardnom) jeziku svoga djetinjstva, pisac prilično subjektivno i aprioristički ocjenjuje »vrijednost« pojedinih rješenja i u govornome i u standardnom jeziku. Iako se kajkavskim elementima u književnim djelima obilno služi u stilske svrhe (usp. B. Vuletić, Kajkavski elementi u Krležinim štokavskim tekstovima, u zborniku Miroslav Krleža 1973, Zagreb 1975), iako radi stilskih efekata u tekstove unosi i dalmatinsko-čakavske dionice (npr. Zastave II, str. 249), K. u biti ostaje pobornik one štokavštine kakvu su zastupali Kopitar, Karadžić, Daničić, Maretić, dakle bez ikakvih većih primjesa drugih narječja u standardnom obliku jezika. Zapravo je zazirao od stvaranja bilo kakve hrvatske interdijalekatske koiné s ulogom standardnog jezika.

Na kraju valja nešto reći i o osobnim značajkama Krležina jezika i stila. On piše prepoznatljivim jezikom i stilom kojemu je manje stalo do poštivanja skolastički shvaćenih jezičnih normi nego do što izravnijega i djelotvornijeg djelovanja na čitatelja. Više je puta isticano da K., usprkos snažnoj osobitosti u jeziku i stilu, nije kao pisac izrastao iz ništavila, nego se njegov jezik i stil naslanjaju na hrvatske književne i jezične tradicije na prijelazu stoljeća, poglavito na Matoša i Kranjčevića: njihov je književni izraz poslužio kao podloga na kojoj je ostvarivao svoj spisateljski temperament, sklonost za vehementnu bujicu riječi. Matoša je Krleža osobito cijenio, i kao osobu i kao pisca, pa taj utjecaj nije ni poricao. S druge strane, kao pisac dobro upućen u suvremena zapadnoeuropska književna gibanja, K. će uzore za stil i način pisanja naći u njemačkih ekspresionista te francuskih pisaca kao što je Proust, koji su razbijali tradicionalne kalupe književnih izraza i otvarali putove jezičnom i stilskom eksperimentiranju. Krležin silovit, sad redundantan sad zgusnut, ali uvijek slikovit i dojmljiv izraz gotovo sugerira »spontanost« i »automatizam« pisanja. No da K. nije samo darovit improvizator, nego da je imao jasno razrađena načela pisanja, jezika i stila, svjedoči mnogo toga (drugo je pitanje je li ta načela imao prilike uvijek do kraja provesti). Ne samo način na koji je, metodom filološke rekonstrukcije i sinteze izraza, napisao Balade nego i uravnoteženost dijaloga u dramskim djelima ili pak funkcionalnost strukture i njezine izvedbe u romanima i novelama svjedoče o tome da se za pisanje temeljito pripremao, a kult bujice riječi (zapravo jedno od ekspresionističkih sredstava zamagljivanja oštrih kontura) i nezadržive rečenične periode sredstvo su za postizanje privida »spontanosti« i »automatizma pisanja«.

Za Krležu, koji je bio visoko svjestan svoje spisateljske vokacije, pitanje jezika kao umjetničkog materijala bilo je bitno pitanje i prilazio mu je krajnje ozbiljno, nastojeći dokučiti i spoznati sve elemente što sudjeluju u njegovu oblikovanju, razvoju i funkcioniranju.

BIBL. M. K.: Hrvatska književna laž, Plamen, 1919, 1; Grobnica u Gundulić-hotelu, ibid., 12; Mister Vu-San-Pej zanima se za srpsko-hrvatsko pitanje, Književna republika, 1924, knj. II, br. 2; Lirika Ljube Wiesnera, ibid., 1927, knj. IV, br. 3-4; Urednik »Jutarnjeg lista« g. Josip Horvath kao kazališni kritičar, Moj obračun s njima, Zagreb 1932; Stefan George, Danas, 1934, knj. I, br. 2; M. Crnjanski o ratu, ibid., knj. II, br. 4; Uz Vukovu stopedesetgodišnjicu, Novi list, 14. XI. 1937; Madžarska varijacija, Eppur si muove, DMK BNP, Zagreb 1938; Balade Petrice Kerempuha, Zagreb 1946; Tumač domobranskih i stranih riječi i pojmova, Hrvatski bog Mars, Zagreb 1946; O nekim problemima Enciklopedije, Republika, 1953, 2-3; Iz knjige Izlet u Madžarsku 1947, ibid., 12; Davni dani. Zapisi 1914-1921, SDMKZ, sv. 11-12, Zagreb 1956; Marginalia na temu o spoznajnoteorijskoj magiji, Delo, Beograd 1956, 11; Pogovor za dvije drame o Areteju i o Jurju Križaniću, Forum, 1962, 5; Uvodna riječ na znanstvenom savjetovanju u Zagrebu o 130-godišnjici hrvatskog narodnog preporoda, ibid., 1966, 3-4; Zlato i srebro Zadra, Eseji V, SDMKZ, sv. 23, Zagreb 1966; Intervju za Svijet, Sarajevo 5. II. 1971; Djetinjstvo 1902-03 i drugi zapisi, SDMKZ, sv. 27, Zagreb 1972; Misao kao takva po sebi i o sebi, ibid.; O poeziji, ibid.; Zapisi iz godine 1942, ibid.; Iz davnih dana (1916-19), Forum, 1972, 3; Fragmenti dnevnika iz godine 1942, ibid., 12; Zastave I-V, SDMKO, Sarajevo 1976.

A. Kc.