Kalendarska

traži dalje ...

»KALENDARSKA«, balada, s podnaslovom-posvetnicom Plebanušu, vitiznancu i kalendrijašu Tomašu Mikloušiču in memoriam, prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Posveta je izrazitim znakom autorove naklonosti prema jednome od posljednjih korifeja kajkavskoga jezika u XIX. st., a u baladi je i korišteno obilje građe iz Mikloušićeva opsežna kalendarskog štiva koje se temelji na bogatoj pučkoj predaji, poslovicama i izrekama. Balada se sastoji od 94 stiha koji se nižu u raznolikim strofama, od distiha do strofe s devet stihova, a svi su stihovi akustički povezani nizovima i grozdovima rima koje jednako utječu na ritmički tonus balade i na njezinu onomatopejsku i općenito akustičku orkestraciju. Prirodne pojave u ovoj baladi predočene su punim intenzitetom akustičke ekspresivnosti zasnovane na sonornosti kajkavskoga jezika, koji je ovdje zasićen, uz onomatopeje, još i aliteracijama, asonancama i drugim glazbeno i ritmički izražajnim vrednotama kajkavštine u njezinoj pučkoj varijanti. U ovom kalendarskom panoptikumu, koji uključuje sva godišnja doba i slike pitomih zagorskih predjela, pulsira intenzivnim ritmom radost i punina običnoga, svakodnevnog života, kojima je izvorište u punom doživljaju prirode i krajolika, kao i u pučkoj mudrosti kojom se prodire u njihove tajne i gnomski ih sažimlje u trajnije spoznaje i iskustva. Uz Mikloušićeve kalendare poticajni su za ovu baladu bili i drugi izvori, a među njima ponajviše pučke »kalendarske« izreke koje je K. upio u djetinjstvu, zahvaljujući baki Tereziji Goričanec, ali se naziru i tragovi građe koju je M. Lang objelodanio u studiji Samobor. Citirajući čak doslovce neke od tih izvora, a oblikujući druge po mjeri osobnoga kriterija, K. je nizanjem heterogenih pučkih sekvenci stvorio baladu kao koherentnu pjesničku cjelinu, lociravši s uvodnim stihom (»Veter z Medvednice«) i njezin prostorni, pejzažni okvir, koji asocira i širi prigorsko-zagorski ambijent. Za razliku od većine ostalih balada u kojima su taj pejzaž i ambijent poprištem krvave kmetske drame i u kojima je život pučkih protagonista predočen najtamnijim tonovima, Kalendarska je izrazito vedra i optimistična. Ali, u kontekstu cijele zbirke ta je balada samo predah i kontrast kojim se dominantni tamni ton još više naglušuje. Otkrivajući intimni, topli, hedonistički impuls i ljepote svakodnevnoga života, i to u predasima između bitaka, povijesnih sudara i mijena, između tragičnih i mučnih razdoblja, pjesnik kao da traga za izvorima pučkoga vitaliteta, pronalazeći ga u malim radostima življenja i blagodatima prirode čija se škrtost i obilatost, skromnost i raskoš prihvaćaju kao podjednako dragocjen dar. Doduše, u ovoj odi radosti nisu zapostavljene ni socijalne konotacije, no one su ublažene kerempuhovskim pozivom socijanim protagonistima za sudjelovanje u zajedničkoj gozbi, kao svojevrsnoj negaciji njihova socijalnog položaja (»Veselète se sprekleti, bogci, čuklavci i kmeti«). Blaga ironija i protest koji se u slikama te gozbe niveliraju metaforom o suncu kao simbolu ljudske nejednakosti (»sunce v poldan simi sveti«), otkriva kako autor nije zatomio svoju temeljnu vizuru pučkoga života. Međutim, istodobno otkriva kako je u Kalendarskoj tenzija ipak na drugoj strani, na odterećenju od socijalne zbilje i na afirmaciji impulzivne i hedonistički intonirane vizure sa čijim blagim satiričkim kontekstom i završava balada ispunjena obiljem prirode i vitalnoga pučkoga duha koji lucidno oblikuje svoj svjetonazor, gradeći na sažecima zapažanja, spoznaja i životnih iskustava svoje zaključke o trajnijem značenju pojedinih životnih i prirodnih pojava.

Jo. S.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Kalendarska. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/kalendarska>.