KARADŽIĆ, Vuk Stefanović

KARADŽIĆ, Vuk Stefanović, lingvist, etnograf i povjesničar, reformator srpskog jezika (Tršić, 26. X. 1787 - Beč, 25. I. 1864). Neredovito se školovao; s vrlo jakom motivacijom, duhovno ubrzano sazrijeva u ambijentu ustaničke Srbije. Nakon sloma ustanka (1813) odlazi u Beč, gdje u Srpskim novinama objavljuje članak o zbivanjima u Srbiji. Taj članak izaziva veliku pažnju J. Kopitara, dvorskog cenzora knjiga na slavenskim jezicima. Njihovim poznanstvom (prosinca 1813), započet će i trajna suradnja kojom će temeljna pitanja reforme srpskog jezika i kulture biti riješena u tradiciji njemačkog romantizma. Izuzetnom nadarenošću i radom, uz podršku niza najutjecajnijih autoriteta europske kulture svoga doba, te uz goleme otpore u matičnome, srpskome kulturnom ambijentu i u Srbiji i u Habsburškoj Monarhiji, Karadžić je nizom lingvističkih, etnografskih i povijesnih djela riješio mnogobrojna pitanja konstituiranja modernoga srpskoga nacionalnog identiteta u srednjoeuropskoj tradiciji, stvarajući pretpostavke i za suradnju i za sukobe s Hrvatima. Njegova Sabrana dela (Beograd 1974) čini četrdeset svezaka.

Krleža nikada nije bio poklonik Vukove »govedarštine«, a trajno se protivio jezičnim shvaćanjima i politici hrvatskih vukovaca, inzistirajući na izvornosti i kontinuitetu hrvatske jezične kulture. Kao rijetko tko konfrontirao se s jugoslavenskom integralističkom instrumentalizacijom Vukove stopedesetogodišnjice, objavivši u Novom listu (14. XI. 1937) i satiričku pjesmu Zalajala kuja povrh Slunja. Kada je 1946. započeo rad na »historijsko-materijalističkoj koncepciji« razvoja kulture u Jugoslaviji, Krleža u vezi sa svojim shvaćanjem »koordinacije kulturnohistorijskih vrijednosti« dovodi Karadžića u komparativnu vezu s njegovim hrvatskim prethodnicima: »Na primjer: narodna pjesma kultivirana je vjekovima na zapadu prije Vuka godine 1814.« (E. Čengić, S Krležom iz dana u dan. Post mortem II, Sarajevo-Zagreb 1990, str. 214). Ili: »Leksikografski rad od Kašića do Belostenca i Jambrešića, od Katančića do Vuka rodio je slavistiku kao sistematizovanu nauku« (ibid., 216-217).

Inače, Krleža je nerado objavljivao svoja shvaćanja Vuka Karadžića i njegova opusa, premda se nerijetko spram njega određivao. O tome svjedoči sljedeći Čengićev zapis (28. III. 1981) iz knjige S Krležom izdana u dan: »Morao bih napisati, ako ne već knjigu a ono barem studiju, kad bih mogao, o hrvatskoj literaturi, a i o hrvatskom jeziku i odnosu spram Vuka. 'Vuk i Hrvati'! Da konačno tu legendu skinem bar što se mene tiče, da se vidi kako nisam bio antivukovac, ali da neke stvari ipak kažem. Vuk je, nesumnjivo, bio genijalan poznavalac jezika (...) imao je izvanredno dobro uho za svoj govor i to je registrirao, što je bez sumnje izvanredno pozitivno, ali otkud bi on bio uzor za jezik svih naroda koji nisu Srbi. Uzmite jezik Hrvata, počev od Istarskog razvoda iz trinaestog stoljeća (...). Dakle, čakavski nije Vukov jezik, i kad uzmete barokne pisce koji su ovdje pisali, (...) a dakako još i kajkavce iz osamnaestog stoljeća - što oni da uče od Vuka? Hrvati govore i pišu jezikom kojim govore i pišu, pišu hrvatskim jezikom. I najedanput se nameće teza da je Vuk naučio Hrvate pisati.«

Do. R.