Keglovichiana

traži dalje ...

»KEGLOVICHIANA«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Po užem žanrovskom određenju, to je humorističko-satirička poema od 407 stihova podijeljenih u 42 strofe. Balada se odlikuje snažnim intenzitetom pjesničke kreacije i visokom razinom poetske izražajnosti sadržane u strofnoj raznolikosti i bogatstvu, leksičkom obilju, ritmičkom dinamizmu, izuzetno bogatom rimariju i virtuoznom korištenju kajkavskih tropa i figura. Tematsko-anegdotalnu okosnicu poeme čini ulazak u nebo grofa Keglevića, predstavnika ugledne hrvatske plemićke obitelji izumrle na početku XX. st., ali i predstavnika cijeloga hrvatskog plemstva i aristokracije. Taj je ulazak prikazan s gledišta pučkog protagonista Imbre Skunkača, koji se potajno pridružio pogrebnoj i nebeskoj sviti. Ovozemaljski društveni poredak s antagonističkim i hijerarhijskim kontrastom srednjovjekovno-feudalnog društva, ilustriran je u baladi njegovim karikaturalnim nastavkom u prekogrobnom životu, gdje je temeljni odnos gospodara i kmetova, gospode i puka, ostao neizmijenjen. Skunkač je zapravo kao sudionik zbivanja na živopisnoj nebeskoj sceni autentičnim svjedokom toga poretka, ali i njegovom žrtvom, jer je svoju kmetsko-pučku drskost platio ovozemaljskom odmazdom i grofovskom pravdom - šibanjem do krvi, čerečenjem tijela, polijevanjem kipućom smolom i na kraju bacanjem u »vekivečni jogenj«. Takva tematsko-anegdotalna okosnica balade, eksplicirana na tezi da je i nebo samo nastavak ovozemaljskih beneficija i privilegija (»nebe je za Grofa, a je ne za tata«), kao i na satirički izokrenutoj tezi da je i u nebu jednako kao i na zemlji, omogućila je autoru da postojeći poredak dovede do ciničnog i grotesknog paroksizma. Njegova humoristička, sarkastična, groteskna i karikaturalna opcija najavljena je već u dekorativnom i baroknom podnaslovu balade u kojemu je vuznašašče Keglevićevo u nebo obilježeno kao »trijumfalno i najparadnejše«, a bogati grofovski titularij (preuzvišeno gospoctvo, dominalni gospodin, grof, cesarski kivaserski obrist, njihovo veličanstvo, pravi komornjik) u izrazitoj funkciji humorističko-stilističke ekspresivnosti signirane na posebice efektan način potenciranjem Keglevićeva gospodstva (gospon, gospon, gospon). Jednako je tako latinskim motom iza podnaslova Qui bene bibit, venit in coelum. (Tko dobro pije, odlazi u nebo!), prevedenim u paradoksom obojenoj pučkoj izreci »Kaj muž zna kaj je čokolada«, eksplicitno naglašena autorska točka motrišta, i to u njezino sarkastičnoj varijanti. Najavljeni izražajni postupak u kojemu dominiraju različite vrste nabrajanja s njihovom funkcionalnom preobrazbom u amplifikacije, nastavlja se iza podnaslova u baladi gdje se »uzvišeni« grofovski titularij u svome elokventnom i eruptivnom nizu, interpolacijom humorističke i prozaične titule pijanēc, pretvara u svoju suprotnost i naglašuje autorovu opciju, kojom cijela pompozna povorka prelazi u grotesku sa svim svojim sudionicima iz ovozemaljske pratnje - četama kuhara, pekara, pečenjara, sobara, slugu, španova, ali i punim kolima rznovrsnih jela koja će poslužiti kao sadržaj i dopuna nebeskoj gozbi. Kulminacija karikaturalnog prikaza sadržana je u opisu ceremonijalnoga grofova prijema u nebo, koji je sukladan s njegovom staleškom pozicijom i ritualom feudalno-aristokratskog društva, determinirana hedonizmom koji je uz suptilne užitke u jelu i piću obilježen i animalističko-naturalističkim porivima i manifestacijama. Opis lukulske nebeske gozbe u ovoj baladi na umjetničkoj je razini Petronijeve imaginativnosti i satiričnosti iz Trimalhionove gozbe kao i na razini Rabelaiseova pantagruelizma sadržana u tjelesnoj pohotnosti i naturalističkom hedonizmu srednjega vijeka, no u tom opisu sadržano je i renesansno epikurejstvo i barokni lumperajski anakreontizam, posebice raširen u XVIII. st. po sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Poetskom su ruglu stoga izvrgnuti institucionalni oblici takva anakreontizma, među kojima je najpoznatija bila pinta, koja je pastišom stihova pretvorena u karikaturu. Bogata vinska karta s najbiranijim pićima i još bogatiji jelovnik nebeske gozbe, potencira zapravo socijalni kontekst balade, jer je to obilje s nebeskoga stola sa svojim vizualnim dekorom, senzacijama svojih mirisa i osjetilne izazovnosti doživljeno s pozicije gladnoga kmeta koji skriven i skvrčen pod gospodskim nogama osvješćuje svoju spoznaju o postojećem poretku i svome mjestu na njegovu dnu. Ta je konotacija jasno naznačena i parodiranjem stihova Frankapanove napitnice (»Što težaci prideluju / naj ležaci nasladuju«), kao i neprekidnim kontrastiranjem kmetskog i grofovskog jelovnika, njihove jednoličnosti, siromaštva i oskudnosti s jedne strane, te raskoši, raznovrsnosti i bogatstva s druge. Skunkačev solilokvij na tu temu postupno se pretvara u dijalog i spoznaju o svojoj sudbini koja je zadana nepromjenljivim socijalnim polarizacijama, ali i lucidnim proniknućem cjelokupnoga »gospockog gazofilacijuma«. Kao strano tijelo u rajskome vrtu, Skunkač nije mogao izbjeći svoj neminovan tragični finale, no njegov polemički komentar vlastitoj kmetskoj sudbini ilustrativan je za razinu njegove autentične pučke svijesti, koja u svome prirodnom ljudskom otporu nosi tragove vidljive optužbe i pritajene pobune. Uz jasno ekspliciran socijalni kontekst, balada posjeduje i povijesni kontekst jer je njezina satirička oštrica usmjerena i na nacionalno porijeklo tzv. hrvatskoga plemstva (»Se sami Madžari, grofi, dunajski, taljanski / ni jeden je ne človek, ni jeden ne zna naški«), kao i njegovu ulogu u dramatičnim povijesnim događajima u kojima su »mesto turske glave kopuna pekli na kolci«. Narativna struktura ove balade, koja izvire iz njezine epske eksponiranosti i kronologijskog slijeda zbivanja, ne umanjuje njezinu pjesničku ekspresivnost kojoj su korijeni u dramatičnosti i sceničnosti događaja, te ritmičko-akustičkom sloju poeme u kojoj se virtuozno nižu i izmjenjuju bogate uzastopne, obgrljene, unakrsne, ali i mnogobrojne leoninske rime. Stalni kontrasti, retorska pitanja, eksklamativne rečenice, te gusti nizovi raznovrsnih epiteta i atributa pretvaraju eruptivnu elokvenciju u dinamičan i ekspresivan pjesnički tekst, kojim se doseže antologijska razina.

Jo. S.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Keglovichiana. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/keglovichiana>.