Klaun

traži dalje ...

»KLAUN«, pjesma prvi put objavljena u Knjizi pjesama (Beograd 1931), a potom u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937), u ciklusu Nad otvorenim grobovima. U konačnoj verziji ciklusa objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je u formi soneta i to s obgrljenim rimama u katrenima (abba, acca), te uzastopnima i unakrsnima u tercinama (cdd, eed) s karakterističnom Krležinom »slobodom« u broju slogova u stihu (od 10 do 14). Pjesnikov lirski opis klauna građen je na naturalističkim detaljima njegova obličja koje pobuđuje smijeh i gorčinu istodobno. Međutim, klaun nije samo uobičajena slika pojedinačne, tragične ljudske sudbine i žrtve, jer ga pjesnik pretvara u simbol sveukupne, »žive slike našeg trajanja«. Štoviše, pridaje mu i simbolično značenje jedne kulture koja se javlja glasom očaja i disharmoničnim piskom razdrtoga mijeha (kako glasi originalna pjesnikova metafora). Posljednja tercina pjesme pjesnikov je pogled u klaunovo lice bez maske koje, tako »oguljeno« (ekspresivan Krležin atribut) postaje izvorom osmijeha što nam je poput gorka gutljaja zapeo u grlu.

Jo. S.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Klaun. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/klaun>.