Knjiga pjesama

traži dalje ...

»KNJIGA PJESAMA«, zbirka pjesama objavljena 1931. u Beogradu (Izdavačka knjižarnica Gece Kona). Obuhvaća 56 naslova od kojih dva uključuju pet odn. četiri podnaslova (Pjesme o bijedi, Pjesme na livadi u lipnju). Kao cjelina nije izdržala naknadne Krležine revizije vlastitoga lirskog opusa. Objavljujući 1937. Pjesme u tmini Krleža je u novu zbirku uključio najveći dio Knjige pjesama, a jedan je njezin ciklus, Pjesme o rezignaciji, već 1932. bio uvrstio u retrospektivnu Knjigu lirike. Isto je učinio i s Pjesmom na livadi u lipnju, koju je, međutim, 1937. prenio i u Pjesme u tmini, ne ostavivši je, ipak, u konačnoj redakciji te zbirke. Diobu Knjige pjesama potvrdio je i svezak Poezija (Zagreb 1969), koji se poštuje kao konačna autorova redakcija poezije.

Premda je brzo iščezla iz općega plana Krležina lirskoga djela, Knjiga pjesama zbirka je kojoj u razvoju Krleže pjesnika pripada prijelomno značenje. Kasne dvadesete i rane tridesete godine doba su Krležina postupnoga povlačenja s pozicija bliskih avangardističkim poetikama odn. njegova vraćanja tradicionalnijim knjiž. tehnikama, što se u Knjizi pjesama manifestira na više načina. Ponajprije, zbirka je u formalnom pogledu mnogo sređenija od mladenačkih autorovih ciklusa, osjeća se tendencija povratka vezanom stihu, koja ostaje nedorečena samo zbog Krležina, po svemu sudeći, nepotpuna vladanja zakonitostima naše akcenatske i akcenatsko-silabičke verzifikacije. Nadalje, iz Knjige pjesama iščezava tip oblikovno i kompozicijski razbarušene pjesme kojim obiluju zbirke od Pjesama I. do Lirike. Mnoge pjesme imaju formu soneta ili tu formu uz manja odstupanja variraju. I nesoneti iz zbirke često pokazuju urednu strofičku organizaciju u kojoj najvažniju ulogu imaju raznoliko rimovani katreni i dvostisi s parnom rimom. Dulje pjesme u formalnom su pogledu labavije organizirane, ali su, budući da im je tema najčešće narativna, a generička priroda baladno-dramska, većinom kompozicijski pregledne i usmjerene prema jakim poentama. Konačno, u Knjizi pjesama određenoj stereotipizaciji, iza koje stoji autoritet prepoznatljivih knjiž. tradicija, podliježu i pjesnikovi tematski interesi.

Knjiga pjesama se jednim dijelom priključuje tendencijama dvadesetostoljetne socijalne književnosti, koja sa stajališta društvenokritičke socijalne filozofije nastoji osvijetliti društvene odnose u kasnokapitalističkom sustavu. Među pjesmama koje slijede tu tendenciju ističu se Gospođa u posjeti kod bolesnog djeteta svoje sluškinje, Vino i karte, Liječnik kod siromaha. U drugom dijelu pjesama ove zbirke obnavlja se poetika predavangardne esteticističke lirike, posebno simbolističke i impresionističke (pjesme Bonaca u predvečerje, Sat, Seoska crkva, Klaun). Bliži su toj inspiraciji nego pjesmama o društvenim problemima introspektivni tekstovi iz Knjige pjesama, u kojima K. prebire po vlastitim uspomenama ili iz perspektive svojih životnih iskustava i situacija pristupa velikim egzistencijalnim temama kao što su samoća ili smrt.

Socijalne i, uvjetno rečeno, esteticističke pjesme iz Knjige pjesama razlikuju se najčešće i izvanjskim habitusom. Prve su obično duge, anegdotalne ili čak narativne, a pretežno su pisane duljim stihovima, koji kadšto podsjećaju na heksametre (»Zašto majčine oči tako zbunjeno kruže?/ Zašto su majčine ruke tako crne i grube?«, Gospođa u posjeti kod bolesnog djeteta svoje sluškinje). Druge su uglavnom manjega opsega, često sonetnoga ili kvazisonetnoga oblika, s kraćim stihovima koji podsjećaju na naše akcenatsko-silabičke metre (petostopni jamb, dvanaesterac, osmerac). Tematika im je zgusnuta, bez vremenske protege, izvedena iz trenutačnih impresija ili iz promatračke usredotočenosti na kakav predmet.

Zajedničko je objema inspiracijama iz Knjige pjesama da Krležin pogled odvajaju od širokih panoramskih prostora kakve obično podrazumijevaju motivi njegove rane lirike i simfonija te ga usmjeravaju na zatvoren svijet međuljudskih odnosa i civilizacijskoga rekvizitarija. Time se, međutim, ne prekida kontinuitet vitalističkoga svjetonazora u Krležinoj poeziji: civilizacijski svijet Knjige pjesama isti je onaj koji se u Krležinoj ranoj lirici, kao prostor degeneracije kozmičkoga »sveživota«, suprotstavlja zdravom svijetu prirode. Stoga motivi Knjige pjesama često imaju negativan predznak, a njihov se negativitet obično izražava tjeskobnom organicističkom metaforikom: slikama kvarnoga organskog tkiva, bolesti i truljenja (»Iz slike maše ruka žuta, mrtva, pokojna«, Stara slika; »Sve je razlog puti, mesa, strasti, srama, /.../ na koncu uzdah, tama, tamna jama«, Trajanje). Svijet kulture i povijesti, kao dominantno iskustveno polje Knjige pjesama, ostaje uglavnom bez pozitivne prirodne antiteze. Ako se motivi iz svijeta prirode ipak jave, obično se za njih čuva mjesto u poenti pjesme, kojoj oni podaju snagu, silovitost i gotovo terapeutsko djelovanje (»Neko nosi lampu, rastu crne krošnje / zelene i tamne, sve zelenije«, Uspomena na Galiciju 1916; »Iznad svega zvjezdan vihor puše. / Kolutaju se kugle ogromne i žute, / a koluti žuti u modre kolute«, Ljudi u tmini).

LIT.: B. Borko, Nove pesmi Miroslava Krleže, Jutro, 13. VI. 1931; S. Batušić, Knjiga pjesma Miroslava Krleže, Savremenik, 1931, 12-13; V. Bogdanov, O Krležinu umjetničkom stvaranju. Povodom Knjige pjesama Miroslava Krleže, Hrvatska revija, 1932, 1-3; I. Brnčić, Lirika Miroslava Krleže, Ljubljanski zvon, 1933, 2.

Zo. Kr.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Knjiga pjesama. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/knjiga-pjesama>.