KNJIŽEVNA REPUBLIKA

traži dalje ...

KNJIŽEVNA REPUBLIKA, časopis što ga je kao »mesečnik za sve kulturne probleme« Krleža 1923. pokrenuo u Zagrebu. Izlazio je u dvije nakladne serije, koprivničkoj (1923-25) u administraciji i tiskom tamošnje »Knjižare V. Vošicki« s formatom velike osmine, te zagrebačkoj (1926-27) u administraciji »Knjižare S. Hofman« i tiskom »Štamparije Gaj« s manjim, osminskim formatom. Uređivao ga je K iz vlastitog stana kao »uredništva«, u Zagrebu, Kukovićeva 28. Premda preciznih podataka o nakladi nema, a vjerojatno je i oscilirala, prema djelomice sačuvanim popisima pretplatnika i memoarskim iskazima može se pretpostaviti da je dosezala do četiri tisuće primjeraka. Nominalnih pet godina časopisa izraženo je u četiri godišta, jer su 1924. i 1925. spojene u jedno (II) godište. Časopis je numerički iskazan godištem, brojem s pripadajućom atribucijom mjeseca na koji se odnosi, te knjigom, pa cjelinu građe Književne republike čine četiri knjige, od kojih su prve tri kao takve i zamišljene, a četvrta je finalni ostatak. Knjiga prva (od oktobra 1923 - do augusta 1924) obuhvaća 12 brojeva u deset svezaka; Knjiga druga (od septembra 1924 - do decembra 1925) 12 brojeva u deset svezaka; Knjiga treća (od maja do decembra 1926) 6 brojeva u šest svezaka; te četvrta knjiga (od ožujka do srpnja 1927) 4 broja u tri sveska izašla su, znači, ukupno 34 broja u 29 svezaka.

Pretpostavka o novoj Krležinoj časopisnoj inicijativi što je postojala još od gašenja Plamena 1919, dobila je kompliciranjem njegova odnosa sa Savremenikom i Novom Evropom, u kojima je na početku 20-ih godina surađivao, opet na aktualnosti, pa je štoviše Borba 11. I. 1923. najavila »doskorašnji izlazak« njegove revije Oganj. Krležinoj dobroj volji i dalje je međutim stajala na putu zahtjevna materijalna osnovica takva pothvata. Mogao se nadati stanovitu broju pretplatnika koje bi privukla nezavisna, odnosno oporbena i ljevičarska pozicija revije, ali je zbog problema na koje su u svojim časopisnim pokušajima nailazile organizirane interesne udruge, npr. Društvo književnika, morao biti oprezan. Nakladnika je našao u Koprivnici, dakle u provinciji o kojoj je samo na stranicama Plamena izrekao toliko ironičnih riječi, što će kao temu i sam ubrzo varirati u Pismu iz Koprivnice. Krležu je s V. Vošickim vjerojatno povezao M. Begović, doskora s Krležom zaokupljen Savremenikom, a u to doba već i urednik Svjetske biblioteke koja je također izlazila nakladom »Knjižare Vošicki«, iako ne bi trebalo isključiti ni Cesarčeve koprivničke relacije. Krležina suradnja s Vošickim počela je upravo planiranom knjigom njegovih novela u toj biblioteci. Ugovor o izdanju knjige Novele nije datiran, ali kako se njegova klauzula spominje u Ugovoru o izdavanju Krležinih sabranih djela kod Vošickoga, sklopljenom 29. VIII. 1923, to gotovo sigurno prethodi njihovu ugovoru o Književnoj republici, odnosno Ugovoru »u svrhu izdavanja književnog lista« datiranom 8. VIII. 1923. Tim je ugovorom K. bio utvrđen kao »urednik i izdavač«, a Vošicki kao nakladnik, dok je pitanje »vlasništva« trebalo biti utvrđeno nakon šestog broja, do kada je vlasnikom imao biti K. No kako se odredbe ugovora, počevši od prve odredbe da će list izlaziti kao književni mjesečnik »svakoga prvoga u mjesecu« počevši od 1. listopada, pa preko isplate honorara na koju se obvezao Vošicki, te diobe dobiti po obračunu, nisu poštovale, to je i problem vlasništva ostao zapravo neodređen iako je K. povremeno potpisivan vlasnikom.

Nakladom Vošickoga izašle su dvije knjige Književne republike, svaka sa 12 brojeva (ukupno 20 svezaka), u prosjeku na 40, a od rujna 1924. na 48 stranica. Prema ugovoru je prva knjiga bila predviđena za godišnje razdoblje »do dvanaestoga broja, to jest do meseca oktobra 1924«, ali je završena već s brojem za kolovoz 1924, pa je onda novim ugovorom od 11. VIII. 1924. druga knjiga nastavno planirana za novi godišnji ciklus od 1. rujna, ali se njezino kompletiranje produžuje čak u proljeće 1926. K. je u pripremama za drugu knjigu pomišljao na reorganizaciju časopisa u polumjesečnik, što nije ostvareno kao ni drugi tzv. Lenjinov dvobroj najavljen u Napomeni o Kristovalu Kolonu za istu jesen. Iako s formalno utvrđenim mjesečnim slijedom publiciranja, časopis je u razdoblju prve i druge knjige izlazio s većim ili manjim zakašnjenjima, pa i prekidima. Otuda i činjenica da neki, napose Krležini prilozi, vremenski prelaze nominalne mjesečne oznake brojeva u kojima su bili objavljivani.

Prvi broj, za novembar 1923, izlazi potkraj listopada, točnije između 25. X. kada je u Borbi objavljena njegova najava i 30. X. kada je datirano Krležino pismo Vošickome sa zahtjevom da se knjižari »Breyer« dostavi još trideset primjeraka. Prema ugovoru broj je trebao izaći 1. listopada, a K. je prvi prilog, rukopis svoje novele In extremis, poslao već 9. IX. ali je zbog zaostajanja tiskare termin bio pomican (prvo na 10, potom na 15, pa na drugu polovicu mjeseca), te još 23. X. nije bio dokraja tiskan. K. je zbog toga korio Vošickoga u pismima kako je način njegova rada »vrlo loš predznak«.

Dvobroj za novembar 1923. izlazi tek potkraj prosinca. K. je prvo sugerirao Vošickome da dvobroj ne treba ni izaći prije 10. XII, s tim da bude opsežniji kako bi se nadoknadilo zakašnjenje i održao planirani ritam i opseg, ali ga sam redakcijski završava nakon toga roka (13. XII), kada šalje u tisak posljednja dva rukopisa. Oznaka za studeni na naslovnoj omotnici može se uzeti kao pogreška, budući da je K. u reviziji sloga precrtao oznaku za studeni-prosinac i zatražio da se broj atribuira samo kao prosinački. K. je radom na tom broju bio već ozbiljno uznemiren. Stoga »glede opreme januarskog broja« traži od Vošickoga nedvosmislene odgovore, pa budući da ih do 1. I. nije dobio piše mu kako »treba da se stvori odluka«, sugerirajući mnoga organizacijska i tehnička poboljšanja.

S brojem za januar 1924. numeracija kreće ispočetka, to je opet broj 1, što unosi određenu zabunu jer unutar iste, prve knjige dva puta dolazi broj 1. Na unutrašnjoj stranici prethodnoga bio je istina najavljen kao početni broj II. godišta, ali kako će se i kriterij godišta u kontinuitetu časopisa poremetiti, to dvostruki broj 1 u prvoj knjizi ostaje znakom uređivačke nedosljednosti. Umjesto 15. 1. izlazi polovicom veljače s »upozorenjem pretplatnicima« o zakašnjenju kao posljedici čekanja na tiskarski materijal iz inozemstva.

Drugi, broj za februar 1924. izlazi na početku ožujka. K. nekoliko puta, zaključno 14. II, dakle prije no što se siječanjski broj pojavio, dostavlja Vošickome materijale, izražavajući usput nadu da će se broj pojaviti do 20. II, što se doduše nije dogodilo, ali nakon što se treći broj, za ožujak, pojavio na početku travnja, četvrti je, travanjski broj uspio uhvatiti ritam, izašavši već oko dvadesetoga. K. je prvi put zadovoljan - »časopis imade svoju formu«, pa će grafička oprema ostati nepromijenjena do svršetka serije. S dvobrojem 5-6, za maj 1924, časopis najavljuje da će »izlaziti koncem svakog meseca«, što se i dogodilo s brojevima 7, 8 i 9, iako je brigu oko dovršenja sedmog broja na početku lipnja zbog Krležina odlaska u Berlin preuzeo A. Cesarec.

Prvi dio rukopisa za prvi broj druge knjige K. šalje Vošickome potkraj kolovoza, nastavak najavljuje za 10. IX, a 26. IX. prosvjeduje što je do tada složeno tek prvih osam stranica teksta, pa mu je bilo jasno kako neće izaći na vrijeme. S nominalnim kontinuitetom oznake za septembar, izlazi u prvoj polovici listopada (Radnička borba oglašava ga 17. X), sadržavajući i Krležin tekst Špijunska afera grofa Luja Vojnovića koji se odnosi na podatke iz Nove Evrope od 21. IX. Kaneći »ispraviti zakašnjenje« K. materijale za drugi broj šalje Vošickome prije no što je prvi izašao, ali mu to nije uspjelo pa časopis iznova zaostaje u ritmu: broj za oktobar pojavljuje se u drugoj polovici studenoga, za novembar potkraj prosinca a za decembar tek potkraj siječnja 1925. Krleža je Vošickome bio obećao kako će rukopise za taj, četvrti broj druge knjige dobiti do 15. XII, ali kako mu je poslao samo dio, to Vošicki u pismu od 8. 1. predlaže da se zbog zakašnjenja broj objavi kao »januarski«. K. tu ideju odbacuje, »jer je nemoguće da prekoračimo čitav jedan mjesec«, krivi Vošickoga zbog neažurnosti i sugerira dvobroj »za januar-februar« kojim bi se već ozbiljno zakašnjenje premostilo. Od namjere o dvobroju je međutim ubrzo odustao, najavljujući u zaglavlju istoga, četvrtog broja pojedinačna izdanja brojeva pet i šest, s pregledom dijela njihova planiranog sadržaja. Broj 5, za januar, izašao je tako na početku ožujka, a broj 6, za februar, na početku travnja. Zbog Krležina odlaska u Rusiju potkraj veljače šesti je broj uredio Cesarec koji prvo uvjetuje slanje materijala (27. II) pojavom petog broja, a onda ih sredinom ožujka s uputama za prijelom dostavlja Vošickome. Ono što je K. na početku godine htio izbjeći dogodilo se u drastičnu obliku još istog ljeta. Zbog njegova izbivanja časopis izlazi s četvero mjesečnim prekidom, pa je i nominalni mjesečni kontinuitet morao biti prekinut, te broj 7 izlazi kao »julski«. U »objašnjenju« K. piše o prekidu kao o »demonstraciji« protiv neurednih pretplatnika koja je »došla vrlo dobro« da bi se poremećeni ritam izlaženja mogao uskladiti s kalendarskom godinom te druga knjiga završila s dvanaestim brojem u prosincu. Ubrzo mu je moralo postati jasno kako ni od te, premda naivne »kalendarske« koncepcije neće biti ništa. Rukopise za sljedeći, osmi broj poslao je još u kolovozu, ali kako se unatoč požurnicama iz rujna, a i na pismo od 10. X. Vošicki oglušio, K. piše 20. X. odlučan prosvjed svome nakladniku, najavljujući mu jednostran prekid suradnje. Broj se potom na početku studenoga pojavio, a kako je Vošicki prihvatio Krležin prijedlog da se preostala četiri broja organiziraju u dva dvobroja, to na prijelazu godina izlazi prvi (9-10), te potkraj ožujka 1926. napokon i drugi (11-12), posljednji dvobroj prve serije Književne republike. Bez izgleda da postigne redovito izlaženje časopisa i suočen sa sve većim zakašnjenjem tiskare, te s tim u vezi neredovitim ispunjanjem drugih ugovornih obveza, K. je 20. X. zatražio od Vošickoga prekid svih ugovornih odnosa, što je Vošicki tek 4. III. 1926. i prihvatio. Krležin odnos s Vošickim dokumentira njihovo dopisivanje i sačuvana pisana građa, ali se na temelju iz nje izvedenih i memoarskih indicija može rekonstruirati nešto širi kontekst njihove suradnje, što je nesumnjivo utjecalo i na prilike oko Književne republike. Vošicki je prigodom dolazaka u Zagreb vjerojatno kontaktirao s Krležom, a K. je sasvim sigurno odlazio u Koprivnicu provjeravati koliko neke od njegovih zamisli imaju temelja u tehničkim i organizacijskim mogućnostima naklade Vošicki. Od ambicioznih nastojanja oko »sabranih djela« ostala je tek prva, i to kako mu se činilo krivnjom Vošickoga »upropaštena« knjiga, a ni druge zamisli (»Begovićeva biblioteka«, Cesarčeva knjiga, inicijativa za Hinkovićevu knjigu) za koje je bio zainteresiran nisu napredovale. Unatoč tomu i premda tvrdi da je izgubio volju za Književnu republiku samo zbog njega, koji mu je još dugovao »zaostali honorar«, K. Vošickome priznaje »zasluge« za časopis, decidirajući ga njegovim »pokretačem«. O prijateljskim, prije nego poslovnim pretpostavkama njihove suradnje govori i način njezina prekida. Vošicki se istina pokušao pozvati na prava za koja je držao da proizlaze iz ugovora, ali je nakon Krležina odgovora da se upravo temeljem toga ugovora K. »i dalje smatra izdavačem Književne republike«, rezignirao, sugerirajući mu štoviše kako da posljednjim brojem prikupe »nešto novaca«, ne bi li se »barem Krleža namirio«. Vošicki u istoj prigodi izražava »s razlozima« sumnju u Krležinu namjeru da u Zagrebu nastavi s časopisom identična profila. Međutim, kada mu se K. javio na početku lipnja s molbom da u novu administraciju Književne republike u zagrebačkoj Ilici dostavi »preostale plakate«, nova serija već je bila krenula. Budući da u tom pismu K. spominje svoj boravak u Koprivnici, za koji se može pretpostaviti da se dogodio negdje od sredine ožujka do početka svibnja, te od Vošickoga traži honorare o kojima su tada razgovarali, po svoj prilici su »novčane komplikacije« (o kojima je riječ u uredničkoj poruci iz prvog broja nove serije) izraz donekle nove situacije u kojoj se K. kao i stvarno samostalni izdavač časopisa našao. Prema istoj napomeni, novo je (III) godište bilo predviđeno u ukupno šest brojeva koji su, u opsegu od 48 do 72 stranice i bez prethodno utvrđena redoslijeda, izlazili prema datumima označenim na njihovim naslovnim stranicama. Redakcija broja 2, kako je bilo posebno istaknuto na posljednjoj stranici, zaključena je 20. svibnja, a predviđenih šest brojeva zaista je izašlo do konca 1926. Za godinu 1927. Krležina je namjera bila nastaviti s Književnom republikom kao mjesečnikom, s najmanje 60 stranica po broju, počevši od siječnja, s ukupnim izlaženjem u dvije knjige, svaka po 6 brojeva i 400 stranica, kako je detaljno najavio u uredničkoj poruci u br. 6 od 15. prosinca 1926. Pokušavajući materijalno pripremiti realizaciju te namjere i proširiti krug pretplatnika, kanio je poduzeti i propagandističku turneju« po provinciji. Umjesto planiranoga godišta na početku 1927. nastupio je treći (nakon III-VI /1925, te I-IV / 1926) prekid u kontinuitetu časopisa. Nakon gotovo tromjesečnog zastoja, u razdoblju od sredine ožujka do sredine srpnja 1927, prema datacijama, uspio je objaviti samo dva pojedinačna broja te jedan dvobroj, s time da je u međuvremenu, kako proizlazi iz poziva pretplatnicima s kraja tog dvobroja, plan za 1927. sveo na svega šest brojeva. Taj se posljednji dvobroj Književne republike, datiran 15. VII, pojavio s neznatnim zakašnjenjem pošto je već 23. VII. bio »zaustavljen« odlukom Kr. državnog odvjetništva u Zagrebu, koje je dva dana potom podnijelo tužbu protiv Krleže kao odgovornog urednika, jer je objavljujući odlomke novele J. Libedinskog i članak A. Cilige »posredno, vršenjem komunističke propagande, pozivao građane da silom mijenjaju Ustav i zemaljske zakone«. Zaključkom od 22. X. Kr. sudbeni stol u Zagrebu uvažio je tužbu, pa 27. X. odvjetništvo podiže konačnu optužnicu iz koje je, očigledno u posljedici Krležine obrane na preslušanju 19. X, izostavljena novela, a ostao inkriminiran samo Ciligin anonimni članak i onda K., jer je pisac članka »nepoznat«. Na glavnoj raspravi, održanoj 30. XI. donesena je oslobađajuća presuda, ali K., premda se državno odvjetništvo nije žalilo, ne produžuje Književnu republiku. K. je i Književnu republiku navodio među svojim zabranjenim i zaplijenjenim djelima, pa se mišljenje o prestanku njezina izlaženja kao izravnoj ili posrednoj posljedici državne intervencije nerijetko nalazi i u literaturi. Za takvu prosudbu nema međutim nikakve dokumentacije, niti se spomenuta privremena obustava njezina posljednjeg dvobroja, poglavito s obzirom na ishod suđenja, može smatrati argumentom. Nema isto tako osnove ni za Krležinu tvrdnju da je 1926. »časopis životario pod trajnom opasnošću zapljena« (Kalendar jedne parlamentarne komedije). U stvari, sve do intervencije odvjetništva 1927. objavljivanje Književne republike prolazilo je bez ozbiljnijih smetnji. Tijekom 1924. je doduše ometana prodaja, pa su po Krležinu svjedočenju i čitatelji doživljavali neprilike (Za slobodu književnog stvaranja) - ravnateljstvo vinkovačke gimnazije zabranilo je pak J. Bogneru biti povjerenikom, no radilo se odreda o lokalnim (policijskim) potezima, bez odlučnih posljedica. Teškoće koje su otpočetka pratile časopis bile su uglavnom materijalne prirode, uvjetovane nedovoljnom financijskom podrškom čitateljske publike, kao što stalni urednički pozivi za širenjem pretplate i opomene pretplatnicima dužnicima najbolje pokazuju. Tako je s više od sedamdeset posto pretplatnika koji nisu podmirili svoje obveze, »u posljednjoj agoniji - sa visokim pulsom deficita« (pismo J. Benešiću od 14. IV. 1926) časopis bio u kritičnom stanju, gorem od rujna 1924. kada je od dvije tisuće renumeranata »oko pedesetak postotaka« izostalo s uplatom. Pretplatničku osnovu časopisa, sudeći po sačuvanim listama i dijelu administrativne dokumentacije, činio je socijalno i prostorno raznovrstan krug čitatelja, od često isticane omladine i komunističke inteligencije do klera i časnika kraljevske vojske, a bilo je i pretplatnika iz prekomorskih krajeva. Kako svi Krležini napori da održi časopis nisu davali rezultate ni nakon preuzimanja naklade u vlastite ruke, čime je dapače ostao bez potpore (u jednom je broju pokušao donositi i plaćene oglase), Krležino vlastito okončanje Književne republike u tijeku četvrtoga godišta bilo je izgledno već iz drastičnoga smanjenja periodiciteta, čemu je intervencija državnog odvjetništva koincidentno svakako pridonijela.

Književna republika je časopis potvrđena autora, tridesetogodišnjaka čiju osobu, piše Lasić, »dramatičara i romanopisca skladno dopunjuje pjesnik i politički borac«. Unatoč tomu, prve su opservacije, ali i potonja kritička razmatranja Književne republike usredotočene na Plamen, kao svojevrsnu metaforu Krležina borbenog nastupa i poredbenu osnovicu praćenja njegovih prevratničkih nakana. Logičan, a i potkrijepljen ekspliciranim programskim relacijama, takav je pristup ipak selektivan, jer uporišnu točku kontekstualizira u jedan segment, a ne cjelinu Krležina djela. To je posebice važno kako bi se relativiziralo shvaćanje o njegovim časopisima kao propagandnoj, ideološkoj tribini, kolikogod je Književna republika nedvojbeno i to bila. U programatskoj Napomeni uredništva iz prvog broja Plamen je predočen »književnom negacijom« malograđanske sredine u kojoj se izgubio i »marksizam«, ali je naglašen i koncept »unutarnjih estetskih doživljaja jednako realnih i jakih kao i svijet spoljašnjih fakata«. Kada dakle Borba pozdravlja izlazak toga istog prvog broja kao »izvrsnog marksističkog časopisa«, treba uvažavati Krležin osjećaj »marksizma«. Nema sumnje kako je u člancima i polemikama što ih je Književna republika donosila potvrđen programatski naputak - »mi stojimo spram našeg sveukupnog kulturnog i književnog života na stajalištu negacije«, ali je V. Lunaček, iz njezina »pseudoliberalnog konfuznog nacionalizma«, zarana uočio da kao »iskrena riječ« ono što taj časopis donosi »sve stoji, gledali mi naše prilike sa kojeg mu drago stajališta« (Obzor, 22. XI. 1923). Nije bila upitna Krležina dijagnoza hrvatskih prilika »gdje se čovjek bori i sa vlastima i sa malograđanima, intrigama i bolestima, tehničkim neprilikama i kaosom, gdje se pišu pamfleti mjesto kritika, laži i klevete mjesto ocjena« (Napomena o ,Hrvatskom bogu Marsuʻ), koliko način njegove kritike, doživljavan »borbom za monopol«. Propagirajući k tome ideologiju tada »najradikalniju«, izazvao je strah od Književne republike kao »apsolutističke monarhije«, gdje on »inače propovednik slobode« biva »toliki dogmatik koji udara na sve što nije crveno« (A. Barac, Hamlet, Kranjčević, Dvorniković, Krleža i t. d., Jugoslavenska njiva, 1924, 10). Pišući iz broja u broj, njegovih priloga nema samo u dva sveska (1924, 7; 1925, 9-10), Krležin je polemički interes zaokupljen jednako »malograđanskim historizmom hrvatstva« uopće, kao i njegovim izdancima (Gjalskim ili Vojnovićem), suprotstavljajući mu čitav broj (1924, 5-6) posvećen Lenjinu. Značajan prilog takvu tonu Književne republike daje i A. Cesarec. Cesarec još u rujnu 1923. piše bratu Rudolfu da će s Krležom »kod Vošickog štampati reviju«, pa iako njegov urednički utjecaj ostaje razmjerno skroman, svojim je prilozima, posebice o Radiću i Pribićeviću bitno utjecao na kritički profil časopisa.

Krleža je sredinom 20-ih godina počeo sustavno raditi na činjenicama hrvatske političke povijesti. U dva široko zasnovana, u razdoblju Književne republike napokon zaokružena ciklusa, »domobranskom« i »jakobinskom«, ta je građa činila sižejnu osnovu, a neki njihovi dijelovi nisu objavljeni, poput upravo u Književnoj republici (1925, 5) najavljenog fragmenta »iz madžaronskog ciklusa grad Agram«. K. međutim iz »svijeta unutrašnjih doživljaja« kreće u potragu za »faktima« te u sudbinama Supila i Starčevića, Križanića i Matoša otkriva književnost za koju mu se čini kako je treba napisati. Dok na stranicama Književne republike vodi kampanju za Benešića, pa protiv L. Vojnovića, čini se da je sav u žaru dnevne borbe za stvar vlastita projekta, ali se istodobno razvija proces koji će Krležin interes od mukotrpnoga redaktorskog rada i poslova oko administriranja časopisa odvući ka književnom pothvatu potaknutom poniranjem u prostor stvarnosne podloge vlastite literature. Književna republika nije htjela biti »književni magazin koji prodaje svoju robu na malo i veliko«, te je onima »koji traže zabavno štivo, raznoliko i šareno« poručila neka je se klone (Na uvaženje), ali su »dublji razlozi« na koje se u istoj prigodi poziva zahtijevali kontinuiran urednički rad, barem donekle inkompatibilan s Krležinim književnim zamislima. Zanimljivo je da Krležu na projekt artističkog časopisa pokušava skaniti upravo Vošicki, koji mu, kao »po općem sudu jedinom koji može dati ono što je davna želja sviju« - vrijednu literarnu reviju, predlaže »odstupanje od principa«. Kolikogod se Krležino očekivano odbijanje činilo konzekventnim provođenjem njegova stava, u skorom uspjehu Književnika, gdje će K. istresti »literaturu«, bit će ponešto od te zamisli koprivničkoga knjižara. Književna republika je ipak donijela velik broj »priloga filozofske, znanstvene, kulturnohistorijske, ekonomsko-sociološke problematike, posebice stranih pisaca; jedna čitava mala antologija odabranih prijevoda, ne samo iz spisa filozofa i publicista marksista, od kojih su mnogi uopće prvi put prezentirani našoj kulturnoj javnosti, već i niza građanskih demokratskih i republikanskih mislilaca, kao i nekih književnih historičara« (M. Vaupotić). Iz povijesne se perspektive posebno zanimljivom doima suradnja Krležina prijatelja D. Vasića, predstavljenoga kao velika nada srpske književnosti i inteligencije, od čega se točnim, budući je poslije skrenuo u renegate, pokazalo samo prvo, te suradnja tada još anonimna književnog povjesničara M. Kombola. K. je iz ostavštine A. B. Šimića objavio tri pjesme, a F. Galovića čitav ciklus Z mojih bregov. U Književnoj republici definitivno je i snažno, te suprotno njezinu programu jezične unifikacije, u vlastitom izvornom mediju nastupio D. Cesarić.

O formativnoj važnosti Književne republike za naraštaj hrvatske inteligencije s kojim je korespondirala dosta je pisano. S. Lasić s pravom skreće pozornost na njezinu borbenu dijalogičnost što je poticala »razmišljanje, studij, rad, intelektualnu živost, obranu, napad«. Još uvijek na tragu utopijske teze o jedinstvenoj kulturi, premda kao izrazu »federativne zajednice«, Književna republika nadrasta izrugivanje »vidovdanskog mita« postavljajući početna pitanja što će Krležu natjerati da se pokloni Radićevoj sjeni, bez obzira koliko upravo na njezinim stranicama Radićevu pragmatiku osporavao. Izraz tek jednoga, makar s polemičkim odslikom zapravo čitava spektra, promišljanja hrvatske kulture i društva, Književna republika predstavlja Krležino uranjanje u hrvatski problem, čvrsto formuliranje koncepcije koju neće ni napuštati ni poricati, pa kolikogod izgledala slobodnom, procjena onih što je smatraju najboljim Krležinim časopisom sadržava potencijal solidne argumentacije.

LIT.: I. Očak, Pisma Miroslava Krleže u Koprivnicu, Podravski zbornik, Koprivnica 1974; M Vaupotić, Krležini književni časopisi, Krležin zbornik, Zagreb 1964; S. Lasić, Krležologija ili povijest kritičke misli o Miroslavu Krleži, I, Zagreb 1989.

D. Kap. i Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

KNJIŽEVNA REPUBLIKA. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/knjizevna-republika>.