KNJIŽEVNIK

KNJIŽEVNIK, hrvatski književni mjesečnik (Zagreb 1928-39), jedan od nekoliko istoimenih časopisa u povijesti hrvatske periodike. Pokreće ga, u travnju 1928, J. Modrić, no kako je njegova kvalificiranost za takav pothvat dvojbena, M. Ujević stvarnim pokretačem smatra Krležu. Unatoč Krležinu neospornom utjecaju na uređivanje tijekom prva dva godišta, nema potvrde za takvu pretpostavku. Od svršetka 1929. do početka 1932, časopis preuzima V. Bunoza kao vlasnik i odgovorni urednik, a u travnju 1932. M. Durman objedinjuje izdavačku i uredničku funkciju, čime Književnik dobiva eksplicitno marksističku orijentaciju utilitaristički zagovarajući »socijalnu literaturu«. Kao urednici u prvom razdoblju, do početka 1931. kada urednik postaje Durman, potpisivani su M. Hanžeković (1928, 1-3), M. Begović (1928, 8-9), B. Murgić (1929, 8-11), B. Murgić i L. Perković (1929, 12 - 1930, 4). Ostale je brojeve potpisao Redakcioni odbor, ali se može zaključiti da su urednici bili i J. Benešić (1928), N. Simić (1930), odn. da je u uređivanju (1930) sudjelovao S. Šimić. Pokrenut na otvorenoj platformi, Književnik je u prvo vrijeme okupio velik broj suradnika, bivajući mjesto susreta više književnih naraštaja.

Krleža je glavni suradnik prvih triju godišta, s kraćim prekidom 1930 (br. 3-9). Od 33 broja, koliko ih je u tom razdoblju izašlo, K. je tekstovima zastupljen u 20, a od 25 njegovih priloga 17 ih je na uvodnom mjestu. To su godine konačnog profiliranja širine Krležinih autorskih interesa što kronologija suradnje u Književniku zorno ilustrira: eseji (Supilo, Meštrović, Radić, Račić, Križanić; 1928), proza o Glembajevima (1929), polemike iz Mog obračuna s njima (1930) - ukupno 7 eseja, 4 pjesme, 9 proznih i 5 polemičkih tekstova.

Formu Krležine suradnje u Književniku, koja se vodila principom »da štampa sve što potpisuje« dokumentira njegov sukob s redakcijom (veljača 1930), kad ona, u slučaju s Pro domo sua (započetog »obračuna«, nije htjela tako postupiti pa je došlo do prekida. »Novo uredništvo« (listopad 1930) promijenilo je stav, potaknuto vjerojatno i Krležinim predavanjem u Glazbenom zavodu, omogućivši izjavom »da je Krleža bio u pravu«, doduše zakratko, nastavak suradnje. »Zaključkom« spomenutog predavanja, te tekstovima o R. Meixneru i S. Tomašiću, ta se suradnja, nakon prve replike Meixneru (u br. 12. 1930) definitivno prekida.

Časopis potom počinje uređivati Durman čiji odnos spram Krleže ilustrira napis Metode Hrvatske straže (1931, 11) gdje se, unatoč suprotstavljanju »načinu na koji (ona) obračunava sa svojim idejnim protivnicima«, osjeća rezerviranost prema predmetu diskusije - Krležinim pjesmama. Kad mu je u sličnoj prigodi Krleža u Danasu (1934, 4) uzvratio istom mjerom spor oko »socijalne literature«, koji se dok ga Durman »brani« od Straže može nazrijeti tek kao motivacijska pozadina, bio je u punom zamahu. Izuzev Bognerova eseja o ekspresionizmu i nekoliko informativnih bilješki gotovo su svi u Književniku od tada objavljeni kritički zapisi o Krležinu djelu izravno ili neizravno vezani s tim sporom. Književnik, doduše, nije bio u prvoj liniji napada »slijeva« na Krležu ali tekstove M. Ivekovića (1932) i M. Jurkovića (1933) objavljene na njegovim stranicama prožima duh prepoznatljiv u pisanju kratkotrajne Kulture čiji suradnici uostalom nakon njena gašenja pristupaju Književniku. V. Bogdanov koji je pod pseud. N. Otokarev do 1932. pisao u Književniku (i o Krleži), postaje tada pod novim pseud. V. Josipović u Danasu žestok osporavatelj njegova novoga kursa.

Žalce iz Danasa Durman i njegovi novi suradnici, usprkos direktivnom partijskom nastojanju da se sukob prekine, nisu mogli otrpjeti (Književnik, 1934, 5). Zabrana Danasa ostavila je Krležu bez polemičke tribine, a kad je pet godina kasnije tzv. sukob na književnoj ljevici ušao u dramatični finale, Književnik - uza sve kontroverze »najkarakterističniji časopis hrvatske književnosti tridesetih godina« - bio je tek blijeda sjena pred utrnućem.

Vl. Bo.