Kraljevska ugarska domobranska novela

traži dalje ...

»KRALJEVSKA UGARSKA DOMOBRANSKA NOVELA«, pripovjedna proza prvi put objavljena u samostalnoj knjizi s madžarskom naslovnom varijantom Magyar királyi honvéd novela (Zagreb 1921), kao »lirski fragment iz ciklusa Hrvatski bog Mars«. Tom je prigodom madžarski termin novella bio tiskan pogrešno (novela) što je ispravljeno u izdanju Hrvatskog boga Marsa iz 1933, kada i formalno postaje njegovim dijelom. U konačnoj redakciji ciklusa (1946) fragment je naslovljen hrvatskom verzijom, a madžarska inačica prelazi u podnaslov. Može se pretpostaviti da je Kraljevska ugarska domobranska novela onaj segment ciklusa, ili barem varijanta, što je u Plamenu bio najavljen pod naslovom Hodna satnija kao prvi od četiri dijela »domobransko historičkog romana«, kakvim je Krleža tada Hrvatskog boga Marsa zamišljao. To tim više jer je u napomeni uz prvo izdanje decidirano kako je »ovaj fragment pisan god. 1917«. Potkrepu toj tvrdnji daje i zapis iz Davnih dana (1917): »Model moga kapetana iz ,Magyar királyi honvéd novelle‘ stanuje u iličkoj dvokatnici na uglu, iza Rudolfove kasarne. Stil madžarska kićena gotika (...) Gospodin satnik stanuje u prvome katu (...)«. U prilog pretpostavci kako je zamišljen kao uvod u veću cjelinu, premda se pokazao najopsežnijim dijelom naknadnog ciklusa, govori i narativna struktura bez čvrste fabularne okosnice, čiji je sižejni plan točno markiran sintagmom »hodna satnija«. Pokušavajući ga žanrovski odrediti kao »kratki roman« ili »dugu pripovijetku« S. Lasić to narativno stanje smatra »jedinstvom ekstatične refleksije i homogene fabule«. Izvanredno zahtjevna forma - pripovjedno vrijeme otprilike se poklapa s vremenom čitanja, na više od stotinu stranica iznesena je jednostavna priča - pravi je test naracijskog umijeća. Svoju Trinaestu hodnu satniju pripravnu za odlazak na istočno bojište zatječe satnik Dušan Jugović kako, podlegla ugođaju »februarskih magli«, površno izvodi uobičajene vježbovne radnje negdje oko Save na zapadnoj zagrebačkoj periferiji. Iznerviran time, a zapravo progonjen opsesivnom ambicijom da zasluži odličje, Jugović pokušava satniju dovesti u red. Izvedenu »po modelu« domobranskog časnika, Jugoviću je Vježbovnik neporeciva kategorija, a budući da sebe drži pozvanim interpretom njegova slova u stalnoj je napetosti sa svojih dvjesto i pedeset domobrana, od kojih je četrdeset i osam odsutno. Iz te se napetosti, koja profilira dva karaktera - satnika i satniju, ipak ne razvija konačni sukob. Jugovića, naime, izjeda pomisao da po treći put odlazi na bojište, »satnija mu je uredna kao špital«, a on nikako da dobije žuđeno priznanje, i to, uvjeren je, samo stoga što je Srbin. Jugovićeva je svijest zadana Vježbovnikom, on i u pejzažu na slikarskom platnu vidi ratni teren, pa ne dolazi u obzir da bi, ma koliko rezigniran, odgovorio pobunom. Satnija je pak »pasivno rezistentna«; u njezinoj pobjedi nad Jugovićem, koji se nakon bezuspješnih pokušaja povlači sa poprišta, nema pravog sadržaja, ne počiva na smislenu konceptu. Narator neprestance pretapa vlastitu perspektivu i perspektive svojih karaktera, pa se u istoj sekvenci govori o Vježbovniku kao »vrhovnom četnom autoritetu« i njegovim »kriminalnim metodama«. U tako artikuliranu tekstu nije moguće pouzdano locirati figure ironijskog pomaka, čiji je gradbeni sloj izvjestan. Jednu od njih K. je specificirao tijekom temeljite redakture prve objavljene varijante teksta. Intervenirao je na gotovo svakoj rečenici i unio bezbrojno variranje atributa »kraljevski ugarski domobranski« uz Vježbovnik, satniju i posebice satnika Jugovića. Posvema je izbacio prvotno prilično frekventnu odrednicu »Židov, židovski«, korištenu isključivo u pogrdnom smislu, premda se ona nigdje ne bi mogla pripisati autorskom naratoru. U Kraljevskoj ugarskoj domobranskoj noveli više je no u drugim fragmentima njegova ratnog ciklusa opserviranja rata kao povijesne i socijalne činjenice, kulturoloških i filozofskih implantacija. Likovi su, s izuzetkom satnika, tek skicirani, tako da o njima, i to uglavnom nekolicini iz zapovjednog reda satnije, dobivamo površne naznake poput onih o Jugovićevoj kobili Mici. Dok su junaci njegove domobranske historije u drugim fragmentima uludo gubili živote, ovdje su, sažeti u jednoga, dovedeni do pitanja zašto je tomu tako. Ako se kritici znalo činiti kako je K. bio načistu s tom dvojbom, ova novela korespondira s onim njegovim tekstovima što taj problem predstavljaju kompleksnijim.

LIT.: S. Lasić, Mladi Krleža i njegovi kritičari (1914-1924), Zagreb 1987.

Vl. Bo.

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1993. – 1999.

Citiranje:

Kraljevska ugarska domobranska novela. Krležijana (1993–99), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 20.7.2024. <https://krlezijana.lzmk.hr/clanak/kraljevska-ugarska-domobranska-novela>.