KRAUS, Karl

KRAUS, Karl, austrijski književnik (Jičín, 28. IV. 1874 - Beč, 12. VI. 1936). I po Krležinu sudu Kraus je bio jedna od singularnih ličnosti u europskoj kulturi prvih desetljeća XX. st., osobito kao satiričar, polemičar i esejist, vrlo originalan autor. Svoj časopis Die Fackel (Baklja) objavljivao je i uređivao (1899-1936) posve sam, a od 1912. do smrti bio je čak i jedini pisac tekstova. Svoju je ulogu u javnosti definirao smatrajući se društvenokritičkim »javnim tužiocem«, osobito u borbi protiv manipulacije i moralne korupcije u novinarstvu i politici. Premda u mnogočemu konzervativan, politički bez stranačke pripadnosti, u mnogim je svojim tekstovima bio vidovitiji i radikalniji kritičar društva, osobito ekonomskih uzroka rata, nego mnogi deklarirano lijevi pisci. Pored mnogobrojnih eseja ističu se u njegovu opusu aforizmi kao svojevrstan vrhunac njegove proze. Najopsežnije djelo Die letzten Tage der Menschheit (Posljednji dani čovječanstva, 1919-22), jedan je od najosebujnijih priloga proturatnoj literaturi, montaža dokumenata i svjedočanstava o I. svj. ratu, napisano, pretežito u dramskom dijalogu, naoko objektivistički.

Krleža je o tom djelu posebno pisao u tekstu Karl Kraus o ratnim stvarima i događajima (Hrvatska revija, 1929, 11). Za esej Uspomeni Karla Krausa (Eppur si muove, Zagreb 1938) u Napomeni tiskanoj u toj knjizi kaže da je taj tekst napisao nekoliko dana pred smrt K. Krausa. Oba eseja svjedoče da je usprkos prigovorima, neobično cijenio borbenost i duhovitost pisca koji je tada bio svojevrsno utjelovljenje pojma »angažirane književnosti«. Krausa i Krležu spajala je prije spoznaja da je rat, najsnažniji politički doživljaj njihove generacije, posljedica određenih manipuliranih okolnosti i da iz neizrecivih stradanja netko vuče i koristi. Nacionalni mitovi i nacionalne banke imaju štošta zajedničko, govorio je Kraus. Dvojica su pisaca srodna i po tome što su slično shvaćali svoju ulogu u društvenoj sredini. Protivnici neprovjerenih vrijednosti, etabliranih ideologema i lažnih konvencija, razvijali su i zastupali svoju retoriku kritičke negativnosti, bez ikakva oslonca u vladajućim krugovima onoga vremena. Osjećajući u Krausu srodan duh, Krleža je, osobito u godinama nakon 1918, usvajao pojedine njegove književne postupke, dakako, samo na omeđenu tlu jer se Krausov analitičko-racionalni stil teško uklapao u Krležin afektivni izraz. Tragovi Krležine recepcije Krausovih spisa vidljivi su prije svega u polemičkim člancima (npr. Moj obračun s njma, Zagreb 1932), koji se služe tehnikom tipičnom za Krausa: retorikom citata, postupkom pobijanja pomoću formulacija iz protivnikova teksta. Krleža je spoznao opasnost Krausove publicistike: da se nadmoćna duhovitost spoji s nihilističkim principom, s negacijom pod svaku cijenu. Na to je upozorio u Tumaču imena i pojmova u knjizi Evropa danas (Zagreb 1935), gdje u komentaru o Krausu piše da bečki autor »ne priznaje na svijetu nikakvog principa« osim »svog pisaćeg stola«, ali da to djelo, konzervativno u osnovnom stavu, sadržava spoznaje uvjerljivije od tvrdnji »raznih nazoviljevičarskih ideologa«. Iz napomene u članku Karl Kraus o ratnim stvarima u knjizi Eppur si muove, može se zaključiti da je Krleža namjeravao napisati veću raspravu o Krausu. Ona je, poput neostvarenog eseja o Nietzscheu, očito ostala nenapisana.

LIT.: Z. Konstantinović, Krleža o nemačkoj i skandinavskoj književnosti, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986; M. Stančić, Miroslav Krleža i njemačka književnost, Zagreb 1990.

V. Žm.