Kronika

»KRONIKA«, balada prvi put objavljena u zbirci Balade Petrice Kerempuha (Ljubljana 1936). Ima 50 stihova u 9 različitih strofa. Datacija u podnaslovu (A. D. 1573) direktno asocira vrijeme seljačke bune u Hrvatskoj, pa Kronika pripada užem krugu balada koje tu temu reprezentiraju u zbirci. To je jedina balada u kojoj se navodi ime vođe seljačke bune Matije (Ambroza) Gupca i to pod njegovim nadimkom Gobec-Beg, koji u sumorno i dramatično zimsko doba (»zima, megle, zvonovi i sneg«) kreće s dijelom četa naoružanih »baltami« na obračun s Tahijem i banskim četama »za bregom«, što je prepoznatljiva asocijacija na Zagreb kao bansko središte. Osim godinom, godišnjim razdobljem i pejzažem, vrijeme seljačke pobune odnosno njezin početak signiran je i datumski kao Dan Majke Marije Svečnice, tj. 2. veljače. Dramatično i tragično doba pjesnički je najsnažnije evocirano ekspresivnim i originalnim akustičko-vizualnim predodžbama »simtamanja« smrti (»simtama smert, postekleli zvonar«) i krvavog fašnika (»Kervavi Fašnik joka od Klanjca na celjski breg«). To su dominantne slike krvava povijesnog pejzaža kojim blude gladni seljaci i kojim odmnijeva mrtvački bubanj u kontekstu povijesnog (ne)vremena. To doba predočeno je u baladi slikama koje su asocijacije Dana gnjeva i Strašnoga suda iz Biblije (»vu dne čalarne, serdite«) i dijaboličnog svršetka (»znoreli šent z dijabli čarnu mašu služi«). Te su slike jednako indikativne za kontekst vremena kao za asocirani ishod pobune, u kojoj sudjeluje i drugi povijesni protagonist - Elijaš kmet (»Elijaš kmet na Celje gre«), tj. Ilija Gregorić. Međutim, dvije posljednje strofe balade u kojima je apostrofirana seljačka buna, samo su efektan finale krvave kronike koja zahvaća vrlo široko povijesno vrijeme s asocijacijama onih događaja koji indirektno taj finale najavljuju. Kronika naime počinje događajem iz XIV. st., prokletstvom Pape Drugog Burgundskog izrečenim u avinjonskom sužanjstvu, a nastavlja se evokacijom smrti Karla Dračkoga (Karla II), te asocijacijama na dinastičke borbe u XVI. st. što za posljedicu ima ne samo političku nestabilnost Hrvatske nego i drastično smanjivanje orsaga. Posebno su u kronološkom slijedu istaknute tragične posljedice mohačke bitke i njezina ishoda, nakon čega Hrvatska postaje krvavo poprište, na kojem se istodobno iskaljuju bijesovi turskih sultana (»Zežgal je sultan Novi Zrin / Petrinju, Sisek i Bužin«) i njihovih podanika, poput Ivana Žigmunda Zapoljskog (»Januš, Izabelin sin / zežgal je varoš Varaždin«). U takvim poremećenim vremenima hrvatski je puk nesmiljenom žrtvom lokalnih vlasti, koju simboliziraju varoški suci u liku vraga. Kronika sadržava i pjesnikovu satiričku objekciju papinske i uopće crkvene jagme za novcem, koju simbolizira Medičejac Pio, kao i tursku prevlast na Sredozemlju do koje je došlo pod zapovjedništvom Hejredina Barbarosse nad turskom mornaricom, čime je Sulejman II. osigurao znatnu sredozemnu i sjevernoafričku premoć. Seljačka buna je na taj način situirana u opći povijesni kontekst i javlja se kao signum temporis, čiji su korijeni dublji od obične socijalne pobune. U Kronici se evidentno prepoznaje autorov postupak u preuzimanju stila i formulacija u duhu starih kajkavskih kronika, posebice Vramčeve Kronike, kao i kasnijih pučkih kajkavskih kalendara (Mikloušićevih), što potvrđuje tezu o genezi Balada Petrice Kerempuha, kojima je prethodilo pjesnikovo studiozno proučavanje starije kajkavske književnosti. Dakako, uz stil, tj. sintaksu i formulacije, inspirativna i studiozna veza s tim korpusom otkriva se i na razini leksika, koji je u Kronici u znaku tipičnih kronikalnih rječnika.