KUN, Béla

KUN, Béla, revolucionar (Szilágycsehu, 20. II. 1886 - Moskva, 30. XI. 1939), jedan od osnivača i prvaka KP Madžarske i vođa Madžarske Sovjetske Republike (1919). Kao ruski zarobljenik u Tomsku 1916. pristupa boljševicima, a nakon revolucije dolazi u Petrogradu u blizak dodir s Lenjinom. Vrativši se 1918. u Madžarsku ubrzo je zbog političkog djelovanja utamničen, pa u duhu sporazuma o preuzimanju vlasti pušten. Obnaša najodgovornije dužnosti u Madžarskoj komuni. Nakon njezina poraza emigrirao u Austriju, potom prešao u Rusiju gdje je radio u Kominterni; smaknut u staljinističkim čistkama.

Krleža je po svoj prilici bio skeptičan spram pokušaja nekolicine svojih prijatelja da nestabilne hrvatske političke prilike pokrenu u revolucionarni proces povezan s madžarskim, ali je ipak bio u kontaktu s navodnim obavještajcem Kunove frakcije, A. Diamantsteinom, koji je poslije na suđenju tvrdio kako je dio novaca što ih je donio iz Madžarske dospio i u Plamen. Krleža nije izravno komentirao Kunov pothvat, pa ni samog Kuna, sve do pada Komune. Tada se na komunističkom zboru »protiv bijeloga terora u Mađarskoj« našao u nezavidnoj ulozi tumača tog poraza. U »jednosatnom govoru« on je, kako izvještava Nova istina, »grupu idealista oko Bele Kuna« prikazao objektivno nespremnom da u »šest tjedana« ispuni ekonomska i kulturna očekivanja »mađarskih gomila«, a Kunu je spočitnuo i to što je bez pravog uvida u madžarske prilike učinio »taktičku grešku« neposredno preuzevši vlast od »buržujske stranke«. Patetično je ustvrdio kako pad Madžarske komune znači tek jedan »polomljeni mač«, što korespondira sa zapisom iz 1921. u kojemu spominje kako mu je »izgledalo plauzibilno kada je Bela Kun preorao zelene sagove budimpeštanskih trkališta, da bi zasadio krumpir« (Davni dani. Zapisi 1914-1921, Zagreb 1956). O fascinantnom doživljaju Komune, koju je uvijek atribuirao Kunovom, govori i replika Čengiću kako kao njezin »simpatizer« u Madžarsku nije mogao sve do povratka komunista na vlast, punih trideset godina. Vijest »da je u Moskvi uhapšen Bela Kun, jer da je organizirao atentat protiv Staljina«, ubraja Krleža u »beskrajni svakodnevni niz smrtnih osuda« što mu moskovsku Pravdu čine lektirom »depresije i demoralizacije« (Titov povratak 1937, Borba, 25. V. 1952).

I. Ok. i R.