LENJIN, Vladimir Iljič

LENJIN, Vladimir Iljič (pravo ime Uljanov), teoretičar marksizma i vođa oktobarske revolucije (Simbirsk, 22. IV. 1870 - Gorki kraj Moskve, 21. I. 1924). Diplomirao pravo u Sankt-Peterburgu. God. 1895. organizirao Savez borbe za oslobođenje radničke klase; iste godine prognan je u Sibir na tri godine; 1903. osniva boljševičku partiju. Za I. svj. rata vodi propagandu za pretvaranje imperijalističkoga rata u građanski. Nakon što je u veljači 1917. u Rusiji pobijedila buržoasko-demokratska revolucija vraća se u Rusiju iz emigracije i istupa s tzv. aprilskim tezama o borbi za socijalističku revoluciju. U studenome rukovodi oktobarskom socijalističkom revolucijom. Na II. kongresu Sovjeta iste godine izabran je za predsjednika Sovjeta narodnih komesara - prve radničko-seljačke vlade. Inicirao je 1919. stvaranje Komunističke internacionale, a prije smrti razrađivao je teoretske osnove izgradnje socijalizma.

O Lenjinu kao vođi oktobarske revolucije Krleža je saznao od naših zarobljenika, a među njima i sudionika oktobarske revolucije, koji su se potkraj 1917. vraćali iz Sovjetske Rusije. K. ih je nazvao emisarima Lenjina (I. Očak, Krleža-Partija, Zagreb 1982). Od tog doba pa sve do posljednjih dana oduševljavao se njime, a doživio ga je kao »prvu svjetlost u ratnoj tami«. Kasnije se žalio u Piščevim opaskama (Kritika, 1921, 5) da su njegovi fragmenti o 1917. i 1918. godini na temu Lenjina odbijani u redakcijama zagrebačkih listova. U članku Prije trideset godina (Republika, 1947, 11) osvrće se na 1917. pa kaže kako u doba kada se pojavio Lenjin sa svojim tezama nije bilo ni jednog čovjeka u njegovoj sredini koji umije politički misliti, da nije osjetio nešto »što bi se moglo izraziti biblijskim patosom. Grob se je otvorio. Internacionala je uskrsnula. Svanulo je i sve je postalo jasno.« Niz tekstova u Krležinu časopisu Plamen zagovarao je lenjinističku koncepciju preobrazbe društva.

Kad je Lenjin umro, rukovodioci CK KPJ Đ. Cvijić, V. Ćopić i K. pokušavaju organizirati javnu komemoraciju, ali im policija tu akciju zabranjuje. U povodu Lenjinove smrti K. je napisao esej U spomen Vladimira Ilijiča Lenjina (Borba, 31. I. 1924), koji je zatim objavljen pod nazivom Lenjin u Književnoj republici (1924, knj. I, br. 2). Posvetio mu je i članak Savremenici o Lenjinu te novelu Domobrani Gebeš i Benčina razgovaraju o Lenjinu (Književna republika, 1924, knj. I, br. 5-6). Za svoj časopis Književna republika K. je naručio od Meštrovića Lenjinovu bistu, te njezinu fotografiju objavio u dvobroju 5-6. Sinteza Krležinih ocjena Lenjina i lenjinizma publicirana je u knjizi Izlet u Rusiju (Zagreb 1926). God. 1927. trebao je održati predavanje o Lenjinovoj knjizi o imperijalizmu, ali policija mu je to zabranila.

Nakon II. svj. rata K. se vratio temi Lenjina u eseju Književnost danas (Republika, 1945, 1), u članku Politička esejistika Augusta Cesarca (Borba, 17. II. 1963), u romanu Zastave te u Zapisima sa Tržiča (Sarajevo 1976).

I. Ok.

Osim kao povijesna pojava i političko-ideološka inspiracija, u Krležinu je djelu Lenjin prisutan i kao važan književni motiv. Na mnogo se, naime, mjesta u svome esejističkom, memoarskom i putopisnom opusu, a kadšto i u beletrističkim tekstovima, izražava K. o Lenjinu, o njegovoj ulozi u oktobarskoj revoluciji i u postrevolucionarnim sovjetskim zbivanjima iskazima koji se svojom naglašenom afektivnošću, zatim bogatom metaforikom i antitetikom kao i povremenim doticajima s mehanizmima mitskoga mišljenja priklanjaju lirsko-esejističkim izražajnim modusima, bitno se razlikujući od historiografskoga diskurza, kao prirodnoga medija za obradu vremenski bliskih povijesno-političkih tema. Premda K. takve iskaze o Lenjinu formulira na mnogo mjesta, njegova lenjinska ikonografija u cjelini je ograničena. Ona se, ako se zanemare rijetki prikazi situacija iz Lenjinova života navedeni prema drugim autorima, svodi uglavnom na jedan antitetički formulirani doživljaj Lenjinove pojave u kompleksu istodobno ratne i revolucionarne godine 1917. Uzorna je za taj doživljaj sljedeća slika iz eseja Lenjin (1924): »Onda su jedne noći radio-iskre s antena kronštatske tvrđave zapalile po svim radio-stanicama svijeta pet slova jednoga imena, i svi Morseovi strojevi na svim kontinentima i telegrafskim linijama zemaljske kugle otkucali su tih pet slova po globusu, i to je ime kao vjetar duhnulo i kao zastava se zavijorilo po svim prostorima, i po svim rovovima, gdje se čovjek klao i krvario. Bilo je to ime Vladimira Iljiča Lenjina.« U svojoj je osnovi navedena slika antitetična. U njoj se Lenjinova ključna politička akcija - naznačena uzročnom metonimijom radiofonski obznanjene i, prema tome, već uspješno dovršene revolucije - suprotstavlja sažetim evokacijama nepodnošljiva ljudskoga stanja izazvana ratom. Za sliku je, nadalje, bitna i njezina naglašeno simultanistička perspektiva: Lenjinovu revolucionarnu akciju K. ne prikazuje u njezinu povijesno stvarnom sanktpeterburškom prostoru, nego joj kao poprište određuje čitav svijet (»globus«, »zemaljska kugla«). Najposlije, važan je i laudativni ton Krležina govorenja o Lenjinu.

Slika Lenjina trijumfatora, kako je formulirana u navedenom ulomku, godinama će se i desetljećima obnavljati u raznim Krležinim tekstovima, pri čemu njezina dubinska struktura, koja podrazumijeva panegiričan ton, simultanizam perspektive i antitetički raspored ključnih motiva, ostaje nepromijenjena. God. 1947, na primjer, u članku Književnost danas, motiv Lenjinove pojave na pozadini svjetskoga rata oblikovan je ovako: »Crno u crnome i mračno u mračnome, beznadno se valjala bujica olujnih i opasnih pitanja, a u fosfornom sjaju Lenjinova magičnog svjetionika govorio je glas smione političke koncepcije, filozofski memento čitavom jednom stoljeću...«.

Zasnovana na subjektivnom doživljaju, Krležina se uobičajena metoda tematizacije Lenjina i njegova revolucionarnoga djela mora već u svojoj osnovi smatrati književnim, a ne historiografskim postupkom. O njezinoj književnoj naravi dodatno svjedoče još neki znakovi, ponajprije njezino utjecanje visokoj, osjećajno ponesenoj intonaciji i njezino ispomaganje pjesničkom figurativnošću: Lenjin kao tema Krležinih iskaza često postaje supstrat patetičnih figuralnih izraza i usporedaba, od kojih je vjerojatno najpoznatija više puta upotrijebljena metafora svjetionika. Neke druge figure, na primjer, usporedba Lenjina s »pojavom Fortinbrasa i Richmonda u Shakespeareovim dramama« (Lenjin) pokazuju, štoviše, da literatura nije bila samo sredstvo nego i pretpostavka Krležine percepcije Lenjina: uvlačenjem Shakespeareovih likova u Lenjinovu auru K. proizvodi dojam da je oktobarsku revoluciju i njezina vođu vidio na podlozi poistovjećenja povijesnoga svijeta s kazalištem. Ali, osim književnosti, književne optike i poetskih izražajnih raspona, u Krležin se ključni doživljaj Lenjina nerijetko uvlače i elementi mitskoga mišljenja. U mnoge njegove pohvale Lenjinu prodiru, uglavnom preko metafora i usporedaba, misterijsko-iscjeliteljski i kršćansko-soteriološki motivi: u eseju Lenjin na primjer, stoji da Lenjin izazivlje »mesijanske nade«, da »nosi u ruci maslinovu granu«; u zapisu Lenjinizam na moskovskim ulicama (Izlet u Rusiju, Zagreb 1926) Lenjin je »meštar i rabi, simbolično slovo početka i svjetlosti u tmini«.

Ne predstavljajući zaseban prilog historiografskom osvjetljenju oktobarske revolucije i njezina vođe, Krležin doživljaj Lenjina važan je i smisaono bogat književni motiv. U njemu se okuplja i razotkriva više bitnih svjetonazornih tendencija što ih je K. slijedio u svome književnom angažmanu, intelektualnom aktivizmu i razumijevanju povijesnoga svijeta. Ponajprije, iz slike Lenjina kao aktera društvenoga prevrata, posebno iz negativnih sadržaja njezine antitetike, razaznaje se da je K. modernu povijest, pa i povijest uopće, doživljavao kao trajnu krizu, koju je u stanju rasplesti samo dramatičan i nagao prijelaz, usporediv - po svom prijelomnom karakteru - sa spasenjem u religioznom smislu riječi. I jedno i drugo, i misao o nesposobnosti povijesnoga svijeta da sam iz sebe evolutivnim načinom proizvede prihvatljivo društveno stanje, i čežnja za apokaliptičkim raspletom kao svojevrsnim krajem povijesti, pripada među tematske i ideološke osnove Krležina djela, koje su se u njega uspostavile i pretvorile u stajaće literarne motive znatno prije autorovih doticaja s idejom socijalističke revolucije, a pod nedvojbenim utjecajem europske kritičke misli od prosvjetiteljstva do anarhizma. Lenjinovu je pojavu, dakle, ugradio K. u već izgrađenu i više puta poetski izraženu viziju poželjnih svjetskopovijesnih događaja i raspleta, što objašnjava i njegovu sposobnost da Lenjina načini temom upravo književnoga iskaza i da ga uvrsti u svoj poetski theatrum mundi. Nadalje, iskazi o Lenjinu poput onoga iz eseja Lenjin pokazuju u koliko je velikoj mjeri Krležina vizija pozitivnoga svjetskopovijesnog obrata računala s činom natprosječnoga, »genijalnoga« pojedinca. I u spomenutom eseju, i u ostalim varijacijama lenjinske teme, Lenjin se načelno uzvisuje nad ljudstvo kojega je spasenju namijenjen njegov revolucionarni čin. Dok njegov lik vezuje uza se atribute nadnaravnoga spasitelja ili metafore romantičnoga osamljeništva (»sibirski vuk«, Zastave), adresati njegova pothvata prikazuju se kao dezorijentirana masa (»bezimeni milijuni robova i patnika«, Lenjin) zatečena u stanju posvemašnje bespomoćnosti. I za to obilježje Krležina Lenjina nalaze se prototipi u najranijim Krležinim tekstovima (usp. na primjer, lik Hrvatskoga Genija iz Hrvatske rapsodije ili Admirala iz Kristofora Kolumba). Izvore Krležina shvaćanja o ulozi pojedinca u povijesnim prijelomima valja vjerojatno tražiti u njegovoj mladenačkoj filozofskoj lektiri (Stirner, Nietzsche), ali se u podlozi njegova povjerenja u spasiteljski čin izabranoga individuuma, uključujući i njegovo oduševljenje Lenjinovim »kronštatskim pozivom«, osjećaju i uvjetno prihvaćeni utjecaji kršćanske soteriologije. Da je Krleža Lenjina percipirao i razumio na pretpostavkama već uvelike izgrađena kulta prekretničke individualne akcije zanimljivo svjedoči i njegova lenjinska posveta drame Kristofor Kolumbo: ta kasnije revidirana posveta potvrđuje da je K. Lenjina isprva odvajao od konkretnih povijesnih okolnosti njegova djelovanja, pretvarajući ga u sadržaj vlastite književne mitologije. Najposlije, poetska slika Lenjina iz eseja Lenjin, zajedno sa svojim kasnijim varijacijama, indicira Krležinu pripadnost krugu ovostoljetnih pisaca i intelektualaca koji su svoj angažman zasnivali na ideji o mogućnosti uspostave konačnoga, u sebi beskonfliktnoga, racionalno uređena ljudskoga društva, smještena onkraj povijesti i njezina tobožnjega negativiteta. Krležin se Lenjin, naime, ne diže samo protiv kapitalističkih društvenih odnosa ili protiv ruskoga carističkog društva, nego »da razbije hiljadugodišnji jaram« (Lenjin); on je »lagum koji će odroniti i u nepovrat strovaliti stoljetne hridine ruske, evropske i svjetske, još uvijek srednjovjekovne historije« (Razgovor o demokraciji, humanizmu i o socijalizmu, Eseji IV, Zagreb 1963); on je »u jednom trenutku bacio ad acta sveukupnu evropsku političku i kulturnu problematiku« (O parlamentarizmu i o demokraciji kod nas, Republika, 1953, 6). Za razliku od već razmotrenih, taj aspekt Krležina nazora o povijesti i njezinoj dramaturgiji, premda mu se paralelizmi mogu pronaći u cijeloj prosvjetiteljskoj filozofsko-ideološkoj tradiciji, u većoj mjeri ovisi o povijesnoj pojavi V. I. Lenjina i o političkom usmjerenju njegova revolucionarnoga djelovanja. Čežnja za izlaskom iz povijesti i njezinih civilizacijskih ostvarenja u »predrevolucionarnoga« se Krleže artikulira uglavnom kao romantično-individualistički motiv.

Krležina lenjinska tema, osim što iznosi na vidjelo važne sadržaje i strukture autorova pogleda na svijet, izražava i njegove negativne stavove, njegovo nepovjerenje, otpor i čak netrpeljivost prema određenim tekovinama europske civilizacije, uključujući i sve nesocijalističke političke orijentacije. U sjeni Lenjina K. je svojoj nesimpatiji prema građanskoj demokraciji dao klasno-politički smisao svrstavši se u nemalu skupinu ovostoljetnih kulturnih djelatnika koji su povjerovali da se društvene ideje europskoga prosvjetiteljstva mogu ostvariti samo u oslonu na revolucionarnu ideologiju.

Zo. Kr.