MACH, Ernst

MACH, Ernst, austrijski fizičar i filozof (Turas, 18. II. 1838 Haar kraj Münchena, 19. II. 1916). Sveučilišni profesor u Pragu i Beču, po struci fizičar, ali ga je epistemološka problematika povela prema spoznajnoj teoriji. Preteča je modernog pozitivizma, definiravši znanost kao ekonomično sređenu spoznaju koja se usredotočuje na iskustveni svijet te izbjegava metafizičke spekulacije. Nakon 1900. bio je Mach poznat i izvan svoje struke, osobito na temelju spoznajnoteorijskih poglavlja u svojim knjigama Analiza osjeta (Die Analyse der Empfindungen, 1886) i Spoznaja i zabluda (Erkenntnis und Irrtum, 1905). Zastupa mišljenje da u zbilji ne postoje supstancije, nego samo prolazne kombinacije osjetilnih kvaliteta: akustičkih, optičkih, taktilnih itd. Predmeti (i ljudi) zapravo su kontingentni »svežnjevi« osjetilnih podataka, a svijet je stalno gibanje empirijskih konstelacija. Budući da je i ljudska svijest neprestano podvrgnuta promjenama, kontinuitet subjekta, ličnosti, samo je fikcija koju neko vrijeme čuva individualna svijest u činu sjećanja. Stoga je H. Bahr nazvao Macha filozofom impresionizma, teoretičarom letimičnog osjećanja života. Moglo bi se čak ustvrditi da je Mach i nehotice naznačio bitne elemente teorije romana Proustova tipa. Neki se reflektivni odlomci u Proustovu završnom svesku Le temps retrouvé čitaju poput parafraza Machovih teza, premda Proust vjerojatno nije poznavao Machovo djelo.

Krležina poetski izrečena teorija impresionizma, u poglavlju Ulazak u Moskvu koje je uvrstio u knjigu Izlet u Rusiju (Zagreb 1926), po osnovnoj misli i po terminologiji nalik je gotovo na parafrazu iz Machovih djela, npr. kad K. sažima svoja razmišljanja u rečenici: »Jer što je zapravo život čoveka, ako nije kompleks boja i mirisa, od krvave košuljice novorođenčeta do voštane žute bezdušne materije na odru...«. Iako su u sukobu na ljevici Krležini protivnici pečatovsku skupinu etiketirali kao »mahističku« (osobito Z. Richtmanna), u novijoj literaturi o Krleži, Mach gotovo da nije spominjan; zanemaren je i Machov mogući utjecaj na Krležina književna djela. Z. Konstantinović samo navodi da je K. čitao Macha (Davni dani bilježe 8. VIII. 1921. lektiru spomenutih knjiga). No mnogo važnija od usputnih zapisa o lektiri jest okolnost da je Machovu teoriju K. tematizirao u Povratku Filipa Latinovicza, desetak godina nakon navedene bilješke o lektiri. Fenomen psihičke depersonalizacije, koji nastupa -kako Mach opisuje u Analizi osjeta - kada subjekt sam sebe opaža, npr. u ogledalu, ne kao konstrukt, nego kao osjetilni objekt, prikazana je u jednome od najsugestivnijih pasaža romana (odlomak: »Filip je stanovao...«). Analiza toga i srodnih odlomaka pokazuje složenost pripovjednih perspektiva, koje su u znaku impresionističke vizure, ali istodobno iskazuju krizu te vizure. Na taj način Krležino djelo prestaje biti impresionistički roman i postaje roman o impresionizmu, djelo od posebne tematske važnosti u eur. književnosti.

LIT.: Z. Konstantinović, Krleža o nemačkoj i skandinavskoj književnosti, Miroslav Krleža (zbornik), Beograd 1967; V. Žmegač, Krležini evropski obzori, Zagreb 1986.

V. Žm.